Borat iz Ostroga

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Da je Zdravko Krivokapić komičar, kao recimo Sacha Baron Cohen, a Zdravko Krivokapić, premijer Crne Gore njegov lik, kao recimo Borat Cohenov, njegov bi uspjeh bio nesporan i, usudiću se pretpostaviti, globalan. Zdravko Krivokapić bi bio popularan iz istih razloga zbog kojih je popularan Borat: bizarni lik čudnih, često šarmantno stupidnih nazora; iz male zemlje smještene istočno od takozvane „civilizacije“, o kojoj zapadni gledalac ne zna ništa, te je stoga pogodna da u nju učita svu silu svojih predrasuda; bijelac, pa još muškarac, pa još facijalno dlakav, u biti white trash, dakle onaj na koga, čak i u doba ocvale političke korektnosti, smije biti izručen kultur-rasistički podsmijeh navodno civilizovanih…

Ali nije. Nego je taj čovjek, taj Borat, taj Borat iz Ostroga, zaista premijer ove zemlje.

Sve što bi moglo biti smiješno – dakle manje – više sve što taj čovjek govori i čini – tu smiješno prestaje biti. Osim ako nemate stvarno, ali stvarno raskošan, rekao bih: nadstoički smisao za crni humor, koji uključuje i vašu sposobnost da se iskreno smijete najgrđoj nevolji i jadu koji vas zadese.

Da je veliki holivudski studio prije deset godina snimio film o premijeru Crne Gore koji izgleda, hoda, drži noge u X, pije, liže oltare, ljubi mrtva tijela koja je u Vječna lovišta otpremio visokozarazni, smrtonosni virus, govori, misli i vlada identično kao Zdravko Krivokapić, mi bi se, budimo realni, našli uvrijeđeni – slično kao što je Cohenov „Borat“ uvrijedio građane Kazahstana.

I ta bi naša ozlojeđenost, u svojoj biti, a i pojedinostima, bila hinjena, jer tako je mnogo toga kod nas lažno. Jer mi smo, a pod „mi“ mislim građani ove zemlje, i to nikada neće biti zaboravljeno, ma koliko naknadno peglali istoriju, Borata izabrali za premijera. „Pa baš i nismo,“, mogao bi neko reći, „nego ga je izabrao Amfilohije u Ostrogu, kao svoj posljednji poklon Crnoj Gori, koju je toliko volio da joj je na čelo stavio korisnog idiota“. „Da,“, tada bih morao reći ja, „ali mi na izborima nismo birali skupštinu, nego Amfilohija, pa je to – da on, a ne skupština – postavi premijera i bilo jedino logično“.

Kao što je boratovski logično i da Krivokapić tvrdi da ga ne obavezuju odluke skupštine – budući da ga ona nije ni birala. A onaj koji ga birao jeste više nije, dakle više nije živ, stoga Zdravka, šta da se radi, logika je neumoljiva, ne obavezuje ništa. To je ujedno odgovor i na autentičnu crnogorsku (re)verziju znamenitog Heideggerovog pitanja, koje kod nas glasi: zašto je ništa a ne nešto? Jer je ništa, dakle ono što nije, nešto, dakle ono što jeste, koje je postalo ništa, dok je nešto ništa koje je postalo nešto. A Bog, koji je sve, dakle i nešto i ništa, onaj je koji jeste. I onda se neki bune protiv vjeronauka u školama.

Elem: Zdravko, kojega ne obavezuje ništa, što znači da ga ne obavezuje ni nešto, na twitter spaceu dao je, recimo to tako, intervju koji je praktično nemoguće tretirati kao javni nastup lidera neke, bilo koje zemlje. Da je ono što je on tamo lupetao pisao tim scenarista, to bi bilo za Oskar. Ovako, nije čak ni za plakanje. Jer ništa, baš kao ni Moskva, suzama ne vjeruje.

Zdravko ovu zemlju pretvara u ništa, i u tome će uspjeti jer ne samo da ga u tome ne sprječava ništa, nego ni niko.

Ni niko ni ništa ne može ozbiljno shvatiti čovjeka koji tvrdi da mu je sin plac – koji Zdravko, kako ističe, još nije ni vidio, valjda zato što je duhovan i prezire materijalno – kupio od 20k eura koje je dobio na svadbi, plus 60k koje je dobio od poslodavca. Ako vam se učini da u to ipak možete povjerovati, baš zato što je apsurdno, jednostavno pitanje: a što vama, ili bilo kome koga poznajete, ili ne poznajete, gazda nije dao 60 hiljada da se okućite, pardon: ozemljite?

Jer niko i ništa, a da se od smijeha ne pomokri u donji veš, ne može ispratiti ono što će se u budućnosti zvati Zdravkov logički slijed: “Smatram da smo mogli mnogo više da uradimo, ali u odnosu na kontekst u kome smo se nalazili smatram da smo uradili možda i više nego što je moguće. Ali uvijek može bolje”. Ovo vrijedi ponoviti.

a) Moguće je bilo uraditi mnogo više.

b) Uradili smo više nego što je moguće (dakle nije moglo više, nego samo manje)

c) Ali uvijek može više.

Da Wittgenstein, autor „Logičko-filozofskog traktata“ nije počinio suicid 1951, skočivši sa plovila u Chesapeake Bayu, roknuo bi se sinoć, prateći Zdravka na twitteru.

I to bi, uz nekoliko, ili jednu sentencu Marka Miljanova i „Luču mikrokozma“, o kojoj ovoga puta, suzdržaću se, neću reći ništa, bio naš jedini doprinos povijesti filozofije.

Pa se onda neko pita: kako je moguće da imamo Borata za premijera?