Kolumne

Budi ponosna, Jugoslavijo

Miljenko Jergović

Piše
Miljenko Jergović

Jugoslavija je, a da većina podanika to nije ni primjećivala, za svo vrijeme svoga postojanja bila zemlja bez himne.

Na nekom, sada više nije ni važno kojem, zasjedanju onih avnoja, zavnoha i ostalih zavnobihova u himnu nove, tek nastajuće bratske i sestrinske zajednice jugoslavenskih naroda i narodnosti, u privremenu je himnu promovirana panslavenska budnica “Hej Slaveni”, koja je imala još i tu sitnu tvorničku grešku da se samo po tempu razlikovala od poljske nacionalne budnice, a zatim i himne “Jeszcze Polska nie zginęła”, koja se, ustvari, ne zove tako, nego “Mazurek Dąbrowskiego”, i tekstom je neusporedivo borbenija i militantnija od jugoslavenske inačice koja se, uglavnom, bavi samo proklinjanjem narodnih neprijatelja i izdajica svoje domovine.

I dok se Poljaci u svojoj himni bave isključivo Poljskom te nastojanjima, često i uzaludnim, da se domovinu povrate iz mrakova i oluja nesklone im povijesti, narodi i narodnosti buduće Jugoslavije u svojoj se himni uopće nisu bavili sobom, nego đuture svim Slavenima, gdje god jesu i gdje god ih ima.

Tih je godina, a riječ je bila o krvavoj 1943. i 1944, partizane motiviralo neraskidivo revolucionarno zajedništvo s narodima Sovjetskog Saveza i velikim vođom svjetskog proletarijata Staljinom, tako da je prihvaćanje panslavenske budnice “Hej Slaveni” moglo biti shvaćeno i kao ustupak Moskvi. Da nije bilo toga, mogla se 1943. izabrati bilo koja druga pjesma, kao što se kao jugoslavenska himna mogla pjevati i “Internacionala”.

Već je početkom 1946. raspisan konkurs za tekst i muziku nove jugoslavenske himne. Melodija je izabrana po anonimnom principu, tako da nam je njezin autor ostao nepoznat, dok je natječaj za tekst, što mu je donijelo i 60.000 dinara, osvojio pjesnik Čedomir Minderović.

U svojoj pjesmi on nije spominjao ime Jugoslavije, a mudro je izbjegao i Jugoslavene, sve vodeći računa o tome da je nova država sačinjena od združenih naroda i narodnosti, među kojima oni malobrojniji nisu baš bili raspoloženi da im se identitet utopi u magmi jugoslavenstva, ali je zato oduševljeno pjevao u čast – republici.

Naime, 31. siječnja 1946. Narodna skupština Jugoslavije je usvojila prvi republikanski Ustav, čime je likvidirana monarhija i projiciran je najotvoreniji i najšire postavljeni ideal zajedništva, koji je trebao biti pogodan okvir svih naših različitosti. Ovako su išle prve dvije strofe Minderovićeve himne: “Smelo smo pošli iz mraka i strave, kroz krvavu buru i bitaka dim. Bratstvo, jedinstvo da pobedu slave, da slobodna zasjaš lepotama svim. Duh tvoj u vekove nek ponosno sja. Putevi slave nek te večno vode i steg tvoj nek samo za pobede zna.”

Pisana uzvišenim jedanaestercima, kakvima su u nas pjevali Mažuranić i Kranjčević, i kakvim je Goran napisao svoju “Jamu”. U jedanaestercu svoje sonete pisao je France Prešern.

Minderoviću nije bilo lako s tim velikim uzorima, i još s Danteom i Goetheom pride, ali mu je, izgleda, još teže bilo s predočenom muzičkom formom.

Komisiji se, međutim, baš dopao njegov tekst, pa je 11. prosinca iste godine raspisan novi konkurs, ovaj put se tražilo od kompozitora da nađu muziku uz Minderovićev tekst.

Izabrane su četiri melodije, i sve četiri žalobne, bez borbenog poleta kakav je iskala svečana pjesma mlade države. Uslijedio je još jedan pokušaj, prije nego što se za sva vremena odustalo od Minderovićeve pjesme.

Čedomir Minderović, rodom Beograđanin, partizan od prvih dana rata, komunist i poslijeratni političar i diplomat, napisat će, međutim, tekst jedne među važnim pjesmama koje se više ne pjevaju. Pjesmi je naslov “Stijeg partije”, uglazbio ju je Oskar Danon, a ponuđena je 1948. kao odgovor na Rezoluciju Informbiroa: “S Titom, za tobom, kroz juriše plamne, pošli smo u odlučni boj. Partijo naša – iz pustoši tamne, stijeg nas je vodio tvoj.

Duh hrabro palih, u tebi, u nama, živ je i nikad ne mre. Partijo naša – tvoj smjeli duh slama prepreke pobjedi se. Upamćena kroz velika zborska izvođenja, što su pratila praznike Revolucije i partijske kongrese, pjesma “Stijeg partije” još je u uhu onih koji su u to vrijeme živjeli. Autor njezina teksta pred kraj se života – a živio je relativno kratko, samo pedeset i četiri godine – zaljubio u Indiju, gdje je iznenada i umro, u jugoslavenskoj diplomatskoj službi 16. siječnja 1966.

Sedam godina ranije učinilo se da je Jugoslavija dobila himnu. Predsjedništvo Saveza socijalističkog radnog naroda predložilo je da se “Svečana pjesma” autora glazbe Nikole Hercigonje i autorice teksta Mire Alečković prihvati za himnu Jugoslavije. Kompoziciju je Hercigonja napisao još 1946. i nazvao je “Novoj Jugoslaviji”.

Uzvišenog ugođaja i pompozne orkestracije, izdaleka je asocirala na sovjetsku himnu. Pridodani tekst nije joj zasmetao, jer u njemu skoro da i nije bilo ičega pamtljivog, osim što je veoma dugo, petosložno ime Jugoslavije razlagano u dugom kolektivnom pjevu: “Mi digosmo glave pod nebom tamnim, smeli se probi glas, sad cilju velikom, delima slavnim, sloboda ponese nas. Jugoslavijo, borba te rodila, o Jugoslavijo, narod te slavio, ljubav te zemljo naša napojila, budi ponosna, Jugoslavijo.”

U toj je melodiji, koju ćemo o svečanim prilikama osluhivati sve do konačnog raspada zemlje, bilo neke ljepote. Ako i nije, melodija je, kako to već zna biti, poslužila kao golem spremnik za kolektivna emocionalna stanja i za milijune privatnih uspomena, koje traže pjesme koje bi ih okupile i sačuvale.

Dva su se razloga spominjala zašto “Svečana pjesma” Nikole Hercigonje nije zamijenila vječno privremenu jugoslavensku himnu. Prvi, bezazleni, ticao se činjenice da je pjesma vokalno zahtjevna, pa je nisu mogli pjevati nemuzikalni među Jugoslavenima. Drugi, ozbiljniji, a time i vjerojatniji razlog propasti nove himne ticao se navodnog neslaganja hrvatskog partijskog rukovodstva.

Tekst Mire Alečković osim što je bio loš i značenjski neprohodan, pa se malo tko mogao s njime identificirati, bio je i iritantno unitaristički. Šest se puta u njoj ponavljalo ime Jugoslavije, trideset slogova ponuđene himne toj je riječi bilo posvećeno, a nigdje se i ničim, makar u aluziji, nije pripom-enulo da je ta Jugoslavija sastavljena od nečega što je od nje starije i trajnije od njezinih naroda, te zemalja i pokrajina do kojima je tim narodima najviše stalo.

Svi smo mi Jugoslaveni, u inozemstvu nas takvima poznaju, zašto bismo insistirali na onome što smo ispod toga; povremeno bi se začulo, ali uglavnom iz redova većinskoga naroda i iz njegove partijske elite.

Oni malobrojniji, a pogotovu najveći među malobrojnima, odrana su se užasavali takvoga jugoslavenstva i takve Jugoslavije, sa svih pet njezinih slogova, i nije im na um padalo da žrtvuju išta od vlastitog imena i identiteta zarad onog zajedničkog imena i nadidentiteta.

Dobra im je bila samo ona Jugoslavija, koja je u svakom trenutku podrazumijevala svaku od svojih republičkih i nacionalnih sastavnica. Tako će to biti do kraja, i na kraju će se Jugoslavija raspadati zahvaljujući nacionalizmu najvećega svog naroda i nespremnosti onih manjih da sebe žrtvuju za takvu, a onda i svejedno kakvu Jugoslaviju.

(Na žalost, nijedan od tih naroda iz okolnosti njezina raspada neće izvući nikakvu pouku, nego će se u novonastalim državama i u tradicionalnim svojim zemljama i pokrajinama ponašati na isti onaj način na koji su se u Jugoslaviji ponašali Srbi, pogotovo u posljednjih nekoliko godina njezina postojanja.

Nesposobnost uživljavanja u manjinsku perspektivu i uvjerenje da je manjina dužna više žrtvovati zajedništvu, bilo općine, sreza ili države, samoubilačka je i sveuništavajuća karakteristika našega svijeta i svih naših naroda i narodnosti, i živa potvrda zajedničke nam nesposobnosti da imamo svoju, pa još i demokratsku državu.)

Nikola Hercegonja, rodom Vinkovčanin, prijeratni diplomant kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u klasama Krste Odaka i Blagoja Berse, ravnatelj zagrebačkih zborova, potom gimnazijski profesor u Strumici i na Sušaku, odrana lijevičar i komunistički simpatizer, partizan od 1942. do 1945, zatim na političkim dužnostima u kulturi, jedan je u nizu hrvatskih glazbenika i skladatelja, među kojima je, vjerojatno, najznačajniji skladatelj Josip Štolcer Slavenski, koji su živjeli i stvarali u Beogradu.

Od 1949. pa do mirovine, 1975. na tamošnjoj je Muzičkoj akademiji predavao Povijest glazbe i muzikologiju. Kao kompozitor inspiraciju je nalazio u (jugoslavenskom) folkloru, pisao je prigodne glazbene komade; govor o revoluciji, Jugoslaviji i zajedničkoj nam povijesti prevodio je u jezik i govor muzike, koja je zatim premijerno izvođena u svečanim prilikama, o državnim praznicima, jubilejima i obljetnicama, a zatim ponavljana, u nizu majstorskih i diletantskih izvedbi, u svim jugoslavenskim zemljama. Skladao je oratorije i kantate.

Godine 1951. napisao je scenski oratorij Gorski vijenac (čijih se fragmenata vrlo mutno sjećam, s crno-bijelog televizijskog ekrana, uz mješovite zborove i solo tenore i basove, ili sam, možda, nehotice umislio i ovo sjećanje…).

Za ranih godina Dubrovačkih ljetnih igara pisao je programsku muziku, u klasični glazbeni slog pokušavao je i uspijevao pretočiti folklor dubrovačkog kraja, još ranije napisao je i Simfonijski ples Linđo; te će njegove kompozicije, makar samo kao glazbena ilustracija, i kao neka vrsta primijenjene umjetnosti na glazbenom polju, biti korištene i u godinama hrvatske neovisnosti, kada se njegovo ime više neće spominjati i kada Nikola Hercigonja postane jedan od onih nevoljnih izdanaka hrvatske kulture s kojima nikako ne znaju što bi.

S jedne strane ga se ne spominje – i smrt mu je vrlo temeljito prešućena: zbila se 8. srpnja 2000, baš u dane otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara – a s druge strane, rado ga se uvrštava u kataloge, leksikone i enciklopedije, kao hrvatskog skladatelja. To strogo kontrolirano, nadzirano i dozirano odricanje od neželjene kulturne baštine i još neželjenijih baštinika, kakvi su, svaki na svoj način, bili i veliki Josip Slavenski i mnogo gromkiji i raskošniji, ali manji Nikola Hercigonja, temelj je svake formalne i neformalne hrvatske kulturne politike u posljednjih trideset godina, na kojemu se grade i svi hrvatski umjetnički kanoni, među njima glazbeni, i još više književni.

Pritom, ne bi bilo teško ni sasvim se odreći Hercigonje, za kojeg bi se, ipak, moglo reći da je već i sam sebe i svoje umjetničke i glazbene talente žrtvovao u ideloške svrhe – što možda i ne bi bio toliki problem da mu ideologija i država nisu u međuvremenu tako neslavno i krvavo propale – ali tada bi bilo nužno umjetnika i cjelokupno njegovo djelo, uključujući i njegove glazbene intervencije u Držićevo, Krležino i Goranovo djelo, prepustiti onima koji će ga bez krzmanja i velikih obzira rado prihvatiti.

Tako hrvatski kulturni komesari, oni živi i mrgodni, i oni maleni, simbolični, koji poput tumora rastu i pribivaju u glavama većine hrvatskih kulturnih djelatnika, samo iz nelagode pred time da će Nikola Hercigonja ostati Srbima, i dalje ga broje u hrvatske glazbenike, a djelo njegovo, ili tačnije manji dio njegova životnog djela, drže ekskluzivno hrvatskim.

Nad Ni-kolom Hercigonjom primijenjen je damnatio memoriae u nekom posve jedinstvenom, endemskom hrvatskom obliku: izgnan je iz sjećanja, a ako ga se nekim slučajem netko sjeti, bit će dužan da ga se sjeća kao – Hrvata. U suprotnom, uzbunit će se domoljubni komentatori, Ministarstvo branitelja će pozivati na demonstracije, Ministarstvo vanjskih poslova će u Beograd slati diplomatsku notu…

A zapravo, Hercigonja je, kao i toliki drugi, bio jugoslavenski umjetnik.

Dok sam izdaleka, s juga Poljske, iz mira i hlada potkarpatskog kraja, gdje je 1914. i 1915. u obrani domovine ginula neka prethodna naša mladost, na internetu pratio zbivanja u svim našim domovinama, i dok sam tako čitao kako je na svečanom prijemu što ga je predsjednica upriličila za nacionalnu elitu, kulturnu, vojnu, crkvenu i općedruštvenu, nekakav vojni orkestar svirao pjesmu “Hrvatska povijest” Marka Perkovića Thompsona, koju je pjevao nekakav manje poznat pjevač, prvi mi je put na um palo da je gospodin Thompson, kao skladatelj i pjevač, ali najprije kao autor primijenjene glazbe, dakle primijenjeni umjetnik, za današnju Hrvatsku upravo ono što je drug Nikola Hercigonja bio za ondašnju Jugoslaviju.

Pa je i razlika između umjetničkih kapaciteta, te intelektualnog i duhovnog formata te dvojice umjetnika simbolička, a možda i konkretna razlika između dvije države. Doista, format neke zemlje mjeri se formatima njezinih živih ikona i njezina duhovnog i umjetničkog ikonostasa.

Tipična figura jugoslavenske kulture, kao što je na sasvim drugi način tipična bila i Mira Alečković. No, dok je Hercigonja kao umjetnik ostao ispod razine vlastitoga talenta, jer je ideologiji vjerovao više nego umjetnosti, ona je, zahvaljujući istoj vjeri u ideologiju, visoko nadmašila mjere svoga krajnje oskudnog, spomenarskog pjesničkog talenta. Samo je u Jugoslaviji, onoj socijalističkoj, ona mogla biti uvažana pjesnikinja i narodna umjetnica. Socijalni utjecaj ostvarila je kao predratna skojevka, a zatim i učenica Desanke Maksimović.

Godine 1968. izašla je iz SKJ, ali to joj neće kasnije smetati da po narudžbi povijesnog trenutka, a možda i partijskog komiteta, napiše tekst za posljednji megahit posvećen maršalu Titu, naslova “Druže Tito mi ti se kunemo”, za koji će glazbu skladati Đorđe Novković.

Godine su prošle pune muka, ginulo se za slobodu nijemo, ili s pjesmom umjesto jauka, druže Tito mi ti se kunemo; pjevao je zvonkim glasom Zdravko Čolić, a stihovlje se Mire Alečković rasipalo širom Jugoslavije, poput tereta što pada sa šlepera, poput otpada, ekološkog zagađenja, koje će nas skupo koštati čim pjesma pređe svoj vrhunac i osvane 1991. Ali do te je godine još daleko, i mnogo toga će proći drugarica Alečković, istanknuta dječja pjesnikinja, ćutilni lirik, koja je u učiteljici Desanki nalazila svoj vječiti uzor, i pjesnikinja revolucije i Jugo-slavije, prije nego što jednom svijetu odzvoni smrtni čas.

Najprije će se 1971. u znak protesta protiv posvemašnjeg, istina uglavnom hrvatskog nacionalizma, posestrimiti s Vesnom Parun. Osim iritantnog nacional-političkog elementa, na koji će tronuto popadati sve jugoslavenske tetke i strine, u tom je činu bilo i nečega karakterističnog za cjeloživotni nastup Mire Alečković: kao sa sebi ravnom sestrimila se s nesagledivo boljom, talentiranijom i ostvarenijom pjesnikinjom, čime je po nekoj vječnoj logici malenih balkanskih čaršija i palanaka i sama postala socijalno značajnija i uvaženija.

Kao da joj je Vesna Parun dala lopovsku, da preskoči još jednu tarabu, još jednu prepreku u svome životu. A zar se Vesna Parun, ako joj je već bilo do hrvatsko-srpskog posestrimstva, nije mogla naći s nekom sebi dostojnijom srpskom pjesnikinjom? Onaj tko to pitanje postavlja, ne razumije, ili se ne sjeća kako je funkcionirala i na kojim je osnovama bila zasnovana društvena i kulturna hijerarhija u vremenima socijalizma. Naravno da Vesna Parun u Srbiji i među pjesničkim Srpkinjama nije mogla naći bolje. Nije, jer je u socijalnom smislu ona bila nitko i ništa, histerična baba i luđakinja, s kojom bi se samo dobra duša, kakva je Mira Alečković, mogla sestrimiti.

Nekoliko godina potom, u vrijeme posvemašnje hrvatske šutnje, Mira je Alečković počela mjestimično srbovati. Kada je 1981. pjesnik Gojko Đogo završio na robiji zbog pjesničke zbirke “Vunena vremena” i poigravanja sa ćudima mrtvoga maršala i naravima njegovih čuvara, kada je, između ostaloga, opjevao i Titovu amputiranu nogu, drugarica Alečković je kao trenutna predsjednica Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije širom otvorila vrata Francuske 7, omogućivši slobodarski raspoloženim intelektualcima da održavaju protestne večeri u korist pjesnika Đoga. Sa stanovišta slobode i ljudskih prava, sa stanovišta poezije, bila je to lijepa gesta, ali začudo, nije ju baš ništa koštala.

Ili jest, a da mi to ne znamo. U isto vrijeme, tih istih dana i mjeseci, na sve se strane prodavala singl ploča s onom njezinom pjesmom, objavljena kao lijepak koji će okupiti zajednicu nakon Titove smrti, i baš je tada, za održavanja protestnih večeri u korist pjesnika Đoga, rečena ploča prodana u cijelih tristo tisuća primjeraka. To što se autorica dodvoričkih deseteraca, u kojima praznik slazi na ulice naše, u oblake da letimo smjelo, naše pjesme zli neka se plaše, druže Tito mi ti se kunemo, zalaže za slobodu i stvaralačka prava pjesnika koji je toj himni napisao neku svoju kontrahimnu, doživljavano je kao dodatni argument ispravnosti i principijelnosti drugarice Alečković. Nikome da bi na um palo da je i ono – naše pjesme zli neka se plaše – huškanje na pjesnika Đogu, ali i na sve druge kojima se baš i ne sviđaju njezini deseterci Titu.

U isto to vrijeme Mira Alečković već se brine za srpsku sirotinju i nevoljnike koji bježe pred albanskim većinstvom na Kosovu. A grdno je i opasno po manjince bilo to većinstvo, jer su Albanci bili izvrgunuti državnom teroru i segregaciji, na koji su onda, sasvim očekivano, skoro razložno, odgovarali terorom nad onima koji bi im se našli prvi pri ruci, prvi pod batinom i šakom. Bilo je to vrijeme kada je Partija negirala da se takve stvari događaju, a Mira Alečković ih je, eto, činila živim, postojećim i javnim, tako što je ljudima pomagala. Pomažući im, ona je radila na svom dobrom glasu među nacionalističkom opozicijom i liberalima, ali tako da ni na koji način ne ugrozi svoj dobar glas pred režimom i Partijom.

To mađioničarsko umijeće višestrukoga i svestranog dobrog glasa, tajna je njezina životnog i profesionalnog uspjeha. Kojom se profesijom bavila Mira Alečković? To nije lako reći. Vjerojatno mađioničarskom. Vladala je jedinstvenim umijećem da se prikaže onakvom kakvom bi željela da je vide međusobno konfrontirane i zavađene strane. Obje strane njezina lica vazda su bile na svjetlu, Mira Alečković bila je žena bez sjenke.

I konačno, kada je došla 1991, i kada se svijet premetnuo da čovjek ni trideset godina kasnije pogledavši se u zrcalo nije siguran hoće li vidjeti sebe živog ili svoju lubanju, netom iskopanu iz masovne grobnice, Mira Alečković već je bila savršeno srođena s novim prilikama. Naravno da je podržavala Slobodana Miloševića, naravno da je prezirala Slovence i Hrvate, kao što će, čim za to dođe vrijeme, prezirati i Bošnjake, ali nipošto s pozicija prepranih i izapranih komunista, krivovjernih ljevičara, Miloševićevih socijalista.

Ne, njezin je nastup bio supstancijalniji, ona je bila Srpkinja od vremena, od soja i prisoja, osunčana suncem Vizantije, osnažena ne više herojstvima partizanske borbe u kojoj je i sama sudjelovala, nego, pazite sad, junaštvom srpske vojske u Velikom ratu 1914-1918. Najednom je bila član “Društva potomaka starih ratnika”, drugovala je s posljednjim preživjelim solunskim ratnicima, tada već stogodišnjacima, koji su je, bit će, prihvatili s istom onom ganutošću s kojom ju je prihvaćala Vesna Parun.

Mira Alečković rođenjem je bila iz Novog Sada. Mati joj je bila telegrafistkinja, jedna od prvih u Kraljevini Jugoslaviji, zatim inspektor pošta, što je bila prilično visoka funkcija u onodobnoj činovničkoj hijerarhiji. Hvalila se Mira svojim visokim namom: baba joj je, kazivala je, bila rodica Einsteinove Milene Marić, a rođeni ujak najvažniji suradnik Irène Joliot-Curie, dobitnice Nobelove nagrade za kemiju i borkinje za ljudska prava… Dalje da ne nabrajamo, pjesnikinja Alečković bila je od onih osoba kojima je sudbina časom rođenja namrla već toliko podrijetla da ako neće i ako joj se ne da, ne mora ništa u životu ni raditi. A onda je itekako radila!

Otac joj je bio starojugoslavenski novinar, Mašan Alečković, rodom iz Zasada kod Trebinja, ugledan čovjek. U prva vremena bila je to zgodna okolnost, svojevrsna potvrda arijevskog ili barem preporučenog podrijetla. Jest da je drugarica Mira Srpkinja, i to prava, najpravija Srpkinja, ali ona je i nešto drugo.

A šta drugo, to vam piše, to i sami vidite, nepristojno je u riječi pretvarati ono što je očigledno. Pa se u tim lagahnim, sunčanim vremenima, dok su na sve strane naizmjenično vihorile jugoslavenske i partijske zastave, a na pročelju Landesbanke smješkala se džinovska Titova glava, mnogo veća od glave najglavatijega Bosanca, moglo čuti kako naše kone dobrohotno nadopričava-ju to sjajno podrijetlo drugarice Alečković, pridodajući da je ona naša – Amira.

Je li u stvarnosti ikad bila Amira, ili nije bila Amira, to ne znamo, to nije ni važno, važno je samo da se tako pričalo i da je to pričanje predstavljalo nadopunu tog veličanstvenog, tisuću puta nadopunjenog, od samih nadopunjavanja stvorenog sebesvojstva i identiteta Mire Alečković. U ona nova doba, što su nastupila po 1991, odnekud se pojavila informacija da je djevojčica po rođenju, u veljači 1924, krštena u Nikolajevskoj crkvi u Novom Sadu kao Miroslava.

Tako je, posve logično i prirodno, u okrilju slatkog pravoslavlja, ta Srpkinja visokog podrijetla, članica “Društva potomaka starih ratnika”, možda i sama prenatalna solunašica, našla novu formu egzistencije i duha, drugu svoju sudbinu, koja je jednako autentična i neautentična kao i ona prva. Jer Mira Alečković jest Amira, kao što je zatim i Miroslava, iako jedno i drugo nikad nije u isto vrijeme ili pred istom pub-likom, za jedne je Amira, za druge Miroslava, ona je i partizanka, autorica stihova za pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo”, pjesmu s kojom, pogotovu u njezinoj Bosni i Hercegovini, nije moglo biti šale, jer bi onaj koji se našali s njom završio u narodnoj miliciji i u zatvoru, baš kao da se našalio s “Hej Slaveni”.

Jedino je Mira Alečković, braneći pjesnika Đogu, imala to pravo da se zajebava s “Druže Tito mi ti se kunemo”, ali ona to svoje pravo nikad nije koristila. Amira, Mira, Miroslava je, za razliku od drugih ljudi, umjela biti jedno i drugo, stajati sebi samoj za leđima, zatiljkom gledati u daljinu, prema horizontu, u svijetlu budućnost komunizma, u oči Isusa Krista…

Vjerojatno zato je i bila tako nedarovita za pjesništvo. Svu svoju imaginaciju uložila je ona u svoj život. Jedna priča govori kako je odmah nakon rata, u Parizu, nastupajući u ime naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije, velikom čileanskom pjesniku i pjesniku socijalizma Pablu Nerudi poklonila gusle javorove.

On se toliko vezao za taj instrument da ga je kasnije nosio sa sobom u progonstvo. Jedni ponesu krletku s papagajem, drugi starog mačka, treći album porodičnih foto-grafija, a Neruda, eto, gusle. Učini li se komu da je ova legenda neuvjerljiva u svojoj lažnoj ga-nutljivosti i u svom ženskastom patriotizmu, bit će na tragu da dubinski shvati biografiju Mire Alečković. Sve je u njoj lažno, toliko lažno da nam se, godinama nakon njezine smrti, čini da nikad nije ni postojala. Kao što ni Jugoslavija nikad nije postojala.

Između smrti Nikole Hercigonje i Mire Alečković prošlo je osam godina. On je umro prvi, ona je živjela sve do 27. veljače 2008. Što je ona mislila i tko je bila u posljednjim časovima svoga života? Zanimljivo bi to bilo znati.

“Svečana pjesma” posljednji put se, vjerojatno, izvodila 1987. ili 1988, u ona posljednja vremena Jugoslavije, prije nego što su se njezina društva nepovratno antagonizirala. Slušajući je prvi put nakon toga na internetu, gdje na općem virtualnom smetlištu počiva cjelokupna naša prošlost, osjetio sam kako me, izdajnički, podilaze srsi. 1946, u sam osvit Jugoslavije, Nikola Hercigonja umio je načiniti pompu. Bila je to muzika rođenja jedne države. Tekst je bio krivi. U njemu se pjevač neprestano obraća Jugoslaviji, kao da poje Bogu Ocu, kao da pred Svevišnjim pada na sedždu. Protivno je to smislu nacionalne himne, pjesme koja bi trebala pjevati o nama i o domovini, i ne obraćati se nikome.

Ali kako to da petosložna grmljavina njezina imena i dalje djeluje tako moćno? Je li to efekt Hercigonjine primijenjene glazbe na čovjekove emocije i njegova sjećanja, na živčevlje koje reagira na električne podražaje, ili je riječ o samoj Jugoslaviji? Nije lako znati. Na različite stvari mislimo kad mislimo o Jugoslaviji.

U tekstu te pjesme uzrok je njezina nestanka. Budi ponosna, Jugoslavijo, pjeva njen posljednji stih. Utjerivanje u ponos vodi kraju zajednice. Što je zajednica kompleksnija, to je kraj bliži. Samo sram spašava.

4

avatar
1000
2
2
0
 
4
LudiMilojko.....CrnogoracSuSrbisamoreciaaa
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
CrnogoracSuSrbi
Gost
CrnogoracSuSrbi

Jugoslavija propali eksperiment na temeljima srpskog naroda (Srbijanci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Krajisnici).

.....
Gost
.....

A, druze, jadan ne bio, odmorite vise sa tim da su svi srbi, dosadiste vise..samo izazivate kontraefekat. Nijesmo svi srbi, razumijes ? Eto, ako je tebi lakse, ti ponavljaj ispred ogledala to stalno, zavaravaj sebe..

LudiMilojko
Gost
LudiMilojko

Mozda i nisi srbin, ko ce ga znati, al vidim srpski dobro govoris.

samoreciaaa
Gost
samoreciaaa

SFRJ sa ili bez definisane himne ipak je bila drzava u odnosu na ove danasnje novonastale koje vise lice na kolonije.

Send this to a friend