Kolumne

Budućnost Balkana i uloge velikih sila: Bez sidrišta u svjetskoj krizi

Ivo Banac

Piše

Prof. dr Ivo BANAC

Nakon Drugog svjetskog rata Europa je prestala biti najvažnijim međunarodnim akterom. Po prvi put otkako je Hegel odredio srednju i sjevernu Europu kao stanište Weltgeista, Europom je vladao duh dvaju vaneuropskih sila, svaka od kojih je iz nje vukla svoje korijene na poseban način. Upravo zato što je čvorište hladnog rata bilo u Europi, sporednost Europe često se nije ni primjećivala, u svakom slučaju dok su lideri suprotstavljenih blokova pamtili svjetske ratove i velike gospodarske krize.

U jednom trenutku, nakon sistemskog kolapsa europskog komunizma od 1989. do 1991, obnovila se iluzija o središnjosti Europe. Weltgeist srednje i sjeverne Europe naizgled je nadvladao Volksgeist neurednih tranzicijskih društava. Iz Maastrichta se širila impozantna i simetrična babilonska kula nove Unije. Ova zajednica vrijednosti, zapravo hiperliberalne ideologije, onako kako su je zamišljali ljudi iz Davosa, predstavljala je još jednu europsku utopiju.

DANAŠNJI IZAZOVI

Danas, više od četvrt stoljeća kasnije, nakon Obame i Trumpa, Medvedeva i Putina, “pivota na Aziju” i imperijalne politike Xi Jinpinga, aneksije Krima i sirijskog rata, Brexita i krize NATO-a, iransko-arapske konfrontacije te remetilačke uloge Erdogana i Netanjahua, stvari ne stoje tako blistavo, posebno ne na Balkanu, jedinom preostalom prostoru na kojem se može mjeriti snaga svjetskog i europskog demokratskog modela.

Balkan je, uz izuzetak Grčke, skoro pola stoljeća proveo u laboratoriju raznih komunizama varijanti neuspjela i posve retrogradna sistema, koji ga je unazadio i učinio nespremnim za buđenje u globalnom kapitalizmu iz ranih 1990-ih. Unatoč velikim preprekama, posebno ratovima, sve su balkanske zemlje ipak inkorporirane u razne pretince svjetskog demokratskog sistema. Neke su dostigle cilj, neke su na putu da ga dostignu, neke glume da ga žele dostići, a neke traže trenutak odgode, u nadi da će im novi svjetski kaos omogućiti poželjnija rješenja, kojih se nisu odrekli, a koja su suprotna demokratskim i liberalnim običajima. No, bilo bi pogrešno naglašavati krivicu balkanskih političkih elita, jer one su, uglavnom bez realnih promišljanja nacionalnih interesa, svoje interese često podređivale dominantnim svjetskim utjecajima. Zato je važno utvrditi kako je ovo vrijeme nekoncilijantnih i neodgovornih državnika pridonijelo urušavanju svjetskog demokratskog saveza, pod vodstvom SAD-a, ne samo u širim razmjerima, nego naročito na Balkanu.

ULOGA SAD

Pod Klintonom te, u manjoj mjeri, pod Bushom mlađim, SAD je bila snaga za demokratizaciju Balkana, glavni saveznik svih zemalja koje je ugrožavao Miloševićev velikosrpski projekt. Bez američke pomoći Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo danas zacijelo ne bi bile samostalne zemlje, u svakom slučaju ne u njihovim međunarodno priznatim granicama.

Tamo gdje se nepromišljeno išlo za brzim prekidom neprijateljstava (Daytonski dogovor) ozakonjen je kontinuitet Miloševićeva ratnog plijena, što je danas najvažniji uzrok novih sukoba. Ipak, intervencija nakon masovnih zločina protiv kosovskih Albanaca, pridonijela je padu Miloševićeva režima. Općenito govoreći, do trenutka kad su Bush mlađi i Obama delegirali otvorena balkanska pitanja Europskoj uniji (EU) i briselskoj metodi demokratizacije putem pokeraškog proširenja, na Balkanu je prevladavao eurooptimizam. Prepušten vlastitim mjerilima, često kratkovidnim i pseudoliberalnim predrasudama posebno kad je riječ o državama s muslimanskom većinom Brisel nije riješio ni jedan balkanski problem, a neka je (BiH, Kosovo) samo zakomplicirao.

Zapravo, ako zanemarimo euromiasmu, kao u svemu “europskom”, uvijek se nazire ruka Berlina, Londona ili Pariza, pa i partnera iz drugog ešalona, poput Španjolske, Italije ili Austrije. Slijepa mu je pjega strateška važnost Beograda, pa slijedom toga zadovoljavanje Beograda, čak kad je riječ o provokacijama. Obamu nije zanimala Europa, posebno ne Istočna Europa.

Potkopavanje NATO-saveza počelo je s Obaminom kritikom europskih „slijepih putnika” koji ne plaćaju svoje dionice općoj obrani. Obama je ukinuo postavljanje planiranih uređaja za raketnu obranu u Poljskoj i Češkoj, a “resetom” s Moskvom samo je još više ohrabrio Putinov početni eksperiment u agresiji protiv Gruzije i Ukrajine. Ne treba spominjati da su Obamina vjerolomna politika u Siriji (ignoriranje vlastite “crvene crte” protiv uporabe kemijskog oružja) i odustajanje od vojne intervencije koja bi umanjila izbjegličku krizu i prekinula put ruskom ekspanzionizmu, doprinijele destabilizaciji Europe i omogućile novi prodor ruskog utjecaja u EU.

TRAMPOVI ISPADI

Očekivani zaokret nakon Obame nije se dogodio. Štoviše, svojim ispadima protiv NATO saveza (“zastario”) i EU kao takvog, Trump je doveo u sumnju dosljednost američke vanjske politike. Ignorantski komentari o Crnoj Gori kao opasnosti za svjetski mir, unošenje sumnje u valjanost čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora, nejasne najave mogućnosti prekrajanja granica na Balkanu, stvorile su veliku nesigurnost na europskom istoku, posebno u poljskobaltičkom koridoru i na Balkanu.

Koliko god su utješne vijesti da su John Bolton, Mike Pompeo i James Mattis, iza leđa Trumpu izvojevali čvrstu zajedničku junsku izjavu NATO-saveza u Briselu, koja je odredila skoru pozivnicu Makedoniji za članstvo u savezu, kao i uspostavljanje komande NATO-saveza u Norfolku, za slučaj rata s Rusijom, one ne mogu prekriti nemir zbog slabljenja središnje američke izborne ustanove.

Nedostatak zapadnog sidrišta u balkanskoj politici iskoristile su autoritarne sile Eurazije, svaka na svoj način. Rusija je preko svoje

energetske politike i zakulisanih diplomatskih inicijativa ozbiljno poljuljala balkanske odnose. Nastojanja da se spriječi ulazak Crne Gore i Makedonije u NATO savez, u prvom su slučaju doveli do pokušaja državnog udara, u drugom do pogoršanja relativno dobrih odnosa s Grčkom, koju Moskva optužuje da je dogovorom o imenu otvorila vrata makedonskom putu u NATO.

UTICAJ MOSKVE NA SRBIJUI HRVATSKU I RS

Moskva ima izuzetno jak utjecaj u Beogradu i u Dodikovoj paradržavi (vojne i obavještajne veze), a odnedavno i u Hrvatskoj (Prvo plinarsko društvo, Agrokor, odugovlačenje s LNG-om na Krku).

Preko Čovićeve infrastrukture, koja upravlja dijelom hrvatskog HDZ-a te izravno utječe na hrvatski državni vrh, Moskva je dobila još jedan poligon u svom europskom prodoru preko labilnih članica EU-a. (Nedavni govor Viktora Orbana u Rumunjskoj, s kritikom “grube politike” EU-a prema Rusiji, koju treba zamijeniti “artikuliranom” politikom, primjer je suptilnog nagiba prema Moskvi u nizu EU članica.)

Ne samo da Moskva stoji iza svih novih zapleta protiv cjelovitosti BiH, ona takvu politiku vodi i preko svojih srbijanskih, hrvatskih i bosansko-hercegovačkih satelita, dobrim dijelom paralelno s Turskom.

TURSKA i KINA

Erdoganova politika stvaranja oslonaca na Balkanu u kontinuitetu je starih državnih veza s Jugoslavijom (Balkanski pakt iz 1934. i Balkanski savez iz 1953-1954), ali je osnažen teorijom “obnove otomanskog Balkana” (Ahmet Davutoglu, 2001). Ona se trenutno provodi infrastrukturalnim investicijama (Srbija) te izravnim novčanim dotacijama pojedincima u državnom vrhu Srbije, Albanije i odnedavno Kosova (nakon aprilskog hapšenja “gulenista”), t a posebno razorne učinke postigla je konstruiranjem turskog sentimentalizma u dijelu bošnjačkog vodstva. Svjesna činjenice da Erdogan upravlja slavinom izbjegličkih ruta s Bliskog istoka, zapadna je politika uglavnom tetošila Ankaru. Najnoviji događaji američke sankcije Turskoj, koje su potresle tursko burzovno tržište, uvedene zbog hapšenja američkog protestantskog pastora Andrewa Brunsona, naspram njemačke odluke da se Erdogana ovog septembra ponizno pozove u državni posjet Berlinu pokazuju još jednu euroameričku pukotinu vezanu uz nekoć ključnu partnersku državu na južnom boku NATO-saveza.

Ako je turski imperijalizam na Balkanu još uvijek u povojima naspram riskantnijim i robustnijim ruskim naporima, kineski imperijalni zahvat pokazuje stanovite prednosti tipične za današnju kinesku globalnu strategiju. Kao svuda, Kina slijedi inicijativu “jedan pojas, jedan put”, kojim, preko svojih građevinskih tvrtki, ulaže trilijun dolara u infrastrukturni razvoj (mostovi, brane, autoceste, željezničke pruge i luke) u raznim zemljama svijeta. No, Kini su posebno zanimljive periferne članice EU-a (Grčka, Hrvatska), gdje ona može preko transportnih luka širiti svoju mrežu u Europi. Kineska inicijativa u Srbiji je primjenjena u obnovi TE Kostolac i izgradnji dijelova Paneuropskog prometnog koridora X (Budimpešta-Solun), u Crnoj Gori u izgradnji dionice autoputa Beograd-Bar (Boljare-Bar), a u Hrvatskoj dogovorenom gradnjom Pelješkog mosta, koji će zaobići Neumski pivot u BiH. No, kineske investicije uvijek prate mutne i netransparentne nuspojave, optužbe za korupciju i širenje “dužničkog imperijalizma”. (Šri Lanka je Kinezima dugovala 6 milijardi dolara za izgradnju luke i aerodroma Hambantota. Za isplatu duga Kinezi su dobili koncesiju od 99 godina za upravu nad lukom i 60.703 km2 obližnje zemlje.)

Dok je Njemačka (a to znači i EU) u sukobu s Trumpom našla novog saveznika u Kini, američka administracija želi obuzdati jamstva koja zaduženici primaju od IMF-a (zapravo od američkih poreznih obveznika) prije preuzimanja teško isplativih kineskih usluga.

(NE)MOĆ DOMAĆE POLITIKE

U ovako kaotičnom trenutku, bez očite prednosti bilo koje svjetske sile na balkanskim prostorima, važno je sagledati mogu li domaće politike doprinijeti stabilizaciji, bez obzira na sve izrazitija miješanja izvana.

Naravno, nije realno očekivati da će zemlje s neostvarenim teritorijalnim ambicijama sudjelovati u stabilizaciji Balkana.

One će, a ovdje je u prvom redu riječ o Vučićevoj Srbiji, tražiti sve dostupne partnere od kojih očekuju podršku u prekrajanju granica. (Također će, kao što to Vučić strastveno radi, pokušati okrečiti vlastitu fašističku prošlost kako bi naivcima propovijedao o tuđim „fašizmima”.) Posve je jasno da (za razliku od službene retorike) Srbija stvarno ne prihvaća nezavisnost Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, pa i Hrvatske.

Zato je vrlo važno da one zemlje, koje svojim primjerom žele ishoditi pozitivna rješenja, odustanu od često infantilnih graničnih sukoba. Hrvatska doista nema razloga zašto bi ustrajala na sukobima sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, pa čak i Srbijom. No, da bi Hrvatska doista preuzela svoju povijesnu ulogu predstavnika Zapada (svog, a ne briselskog ili nekog trećeg) na Balkanu, ona mora odstraniti nositelje dubinski pogrešne i suicidalne politike prema Bosni i Hercegovini, koja se u suštini nije mnogo mijenjala od Tuđmanovih zemana. Takav je zaokret jedino jamstvo stabilizacije BiH, jer ono će nužno razvlastiti glavne nositelje ruske linije Dodika i Čovića, a ujedno iznuditi promjenu u politici autistične bošnjačke elite, koja na srpsko-hrvatske izazove već dugo odgovara vlastitim ekskluzivizmom.

Pozitivne promjene u BiH imaju prednost nad petljavinama s Kosovom (izmjena teritorija), koje samo mogu otvoriti nove i posve nepredvidljive sukobe. Drugim riječima, s malo više truda i svijesti o vlastitim potencijalima, moguće je stvoriti zajednicu interesa na širokom dijapazonu od Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Podgorice, Prištine i Skoplja, ali ne na vremešnim zabludama jugoslavenstva nego na načelima slobode i demokratske nezavisnosti. Sve one snage što u ovom trenutku dovode u pitanje samosvijest svake od balkanskih država rade za strane interese.

Naše jedino zajedničko sidrište može biti politika popuštanja u svemu osim u nezavisnosti i slobodi. Odgovorni državnici su uglavnom koncilijantni. Koliko im je dopušteno, traže pomirljiva, kompromisna rješenja. Upravo zato što im ovo razdoblje ne pogoduje, moramo raditi na vlastitom programu demokratske suradnje, i ne obazirati se na crne legende o zločudnosti našeg prostora, koje su nas u prošlosti uvijek skupo stajale. Vrijeme je da se, negativnim svjetskim trendovima unatoč, iznađu vlastiti odgovori na regionalne izazove.

(Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Jejl)

6 Komentara na "Budućnost Balkana i uloge velikih sila: Bez sidrišta u svjetskoj krizi"

avatar
1000
:   NAJNOVIJI | NAJSTARIJI | POPULARNI

Send this to a friend