Buka i Moć

Dobro jutro! Ova neđelja nam je, kroz jedan međudržavni sporazum, pokazala razliku između buke i moći. I još jednom nas podsjetila ko u Crnoj Gori zaista odlučuje.

Buka i Moć

Parlament Crne Gore izglasao je međudržavni sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kojim se otvara put za realizaciju jedne od najvećih investicija u novijoj istoriji Crne Gore, koju će voditi nvestitor s pedigreom, ali ne i bez kontroverzi.

Kada kažem pedigre mislim na Burdž Kalifu. Kada kažem kontroverze mislim na proteste protiv Beograda na vodi, i na novinarska istraživanja koja dovode u pitanje savjesno poslovanje ovog investitora.

Država partner – Emirati, koji su već odavno prisutni u Crnoj Gori: od Atlas Capital Centra do Porto Montenegra, neuspješnog pokušaja na Kraljičinoj plaži, pa sve do trgovine duvanom i kontakata sa starim režimom.

Podrška projektu – politički ubjedljiva. Samo 10 poslanika od 81 bilo je protiv. A istovremeno, nevladin sektor, najveća privatna medijska kuća, dio opozicije i intelektualna javnost u glas – protiv. Na papiru, to izgleda kao sudar dvije sile. U realnosti – kao sudar dva svijeta, od kojih jedan živi u iluziji da može da parira levijatanu u čijem je kreiranju učestvovao.

Dobar dio te kritičke javnosti je davao relativizatoraki ton promjenama 2020. godine. I tada su, iz najboljih namjera, istupili protiv Đukanovića. I tada su kritikovali korupciju, nepotizam i zarobljene institucije. Ali su svjesno zanemarivali činjenicu da promjene ne bi bile moguće bez daleko moćnijih i mračnijih partnera u toj priči: srpskog nacionalizma i SPC. Njihova mobilizacija je bila presudna. Oni su imali društvenu moć, a ekološki i antikapitalistički narativ je služio samo kao most ka političkoj moći.

A ta urbana, građanska, antikorupcijska elita, naučenim refleksom, sebi je pripisala epohalnu ulogu. U njihovoj verziji istorije, oni su smijenili Mila. Ali njihov politički domet nije nadživio Abazovićev pad. I od tada, njihov uticaj samo blijedi, od PES-a do neke nove URE u budućnosti.

Tu dolazimo do ključnog problema. Najveća privatna medijska kuća u zemlji, uporno pokušava da predstavi glasnost kao političku moć. I sad, kad samo deset poslanika kaže „ne“, mi i dalje imamo osjećaj da postoji otpor politikama vlade. Ovđe su Alabar i Velika poaža samo primmjer.

Istina je, međutim, da je politička realnost jasna: vlast je predana Mandiću i njegovima. I oni je koriste kako znaju – za dogovore, za pozicije, za projekte.

Današnji pluralizam je samo međufaza. Sporedni efekat političkih promjena iz 2020. godine. Iluzija demokratskog šarenila kroz koju se stvara nova forma autoritarizma, bazirana na klijentelizmu i novoj viziji etnokartelizovane Crne Gore.

A intelektualna elita sva podojena antikapitalizmom. Umjesto da stvaramo klasu bogatih, samostalnih građana – mi još sanjamo državu-majku koja će sve da planira, svima da da po potrebala i od svakog da uzme po mogućnostima.

To je najveći problem našeg progresivnog sloja – oni ne znaju kako izgleda moć. Njihova medijska prisutnost se pretvorila u iluziju političkog kapitala. I sad, kada je stvarna politika stisla papučicu, oni galame – ali ih niko ne čuje. Njihovi čitaoci brojni, vole Vijesti i Vanju, ali glasaju za vlast. Kako prije tako i sad. A sistem duboko prožet partitokratijom koja korumpira sve – od onih koji sve kapiraju, do onih koji su funkcionalno nepismeni, a kojih u ovoj našoj miloj domovini ima sasvim dovoljno.

Ne sumnjam u namjere onih koji protestuju – uvjeren sam da većina njih djeluje iz iskrene brige za javni interes i budućnost zemlje. Ali ako žele da ostanu relevantni, moraju biti politički pametniji, strateški mudriji i realniji u procjeni sopstvenog uticaja. Umjesto da se zakucavaju u radikalnu opoziciju koja negira sve i uvijek, potrebna im je hladna glava i sposobnost da prepoznaju kad treba stati, kad pregovarati, a kad se povući. Jer, ako ih realnost pretekne, prijeti im sudbina da ostanu samo glasni komentatori procesa u kojima više ne učestvuju. A to bi bila šteta – i za njih, i za Crnu Goru.

Toliko je to za danas. Ugodan ostatak dana želimo

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)