Bursać: Dodik trči posljednji krug

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Ako postoji sport koji odražava duh srpskog naroda, onda je to onaj u kojem se u najvažnijem trenutku svi trčeći sakriju po bazama i čekaju bolju priliku. Nije li logično da će se uskoro igrati bejzbol u RS-u? I to po Dodikovom naređenju. Kokarde se zamjenjuju kačketima, epska pjesma odmjenjuje se himnom Yankeesa, a umjesto gusala, sada se sluša zvuk palice kako udara lopticu u daljinu. Gluvo glamočko home runom!”

Kakav istorijski trenutak za Republiku Srpsku! Nešto između međunarodnog samita, sportske konferencije i vašarske atrakcije. Ili sve zajedno?!

Milorad Dodik, čovjek s neiscrpnom energijom za političke akrobacije, ugostio je Rudolfa Giulianija, bivšeg gradonačelnika New Yorka, pravnog maga u slobodnom padu i čovjeka koji ne ide nigdje besplatno. Apsolutno nigdje.

I tu dolazimo do prvog ključnog pitanja: ko plaća Rudyjev izlet u Banjaluku? Jer, budimo realni, Giuliani je u posljednje vrijeme više poznat po broju sudskih procesa nego po broju milja koje je pretrčao u Central Parku. Advokatski honorari su skupi, dugovi se gomilaju, a svaki dolar dobro dođe – pa što ne bi koji došao i sa balkanskog konta? Možda su to Dodikovi lični prijateljski troškovi? Možda je neka patriotska donacija? Možda su sredstva preusmjerena sa ruskog lobiranja, gluvo bilo? Ili možda, ali samo možda, iz nekog od onih misterioznih budžetskih fondova koji se troše na sve osim na ono što bi trebalo?

Ali, hajde da ostavimo finansije po strani i fokusiramo se na ono što smo dobili zauzvrat. Ispostavilo se da je glavna tema sastanka – bejzbol. Jer, naravno, ako postoji sport koji odražava duh srpskog naroda, onda je to onaj u kojem se u najvažnijem trenutku svi trčeći sakriju po bazama i čekaju bolju priliku. Nije li logično da će se uskoro igrati bejzbol u Srpskoj? Kokarde se zamjenjuju kačketima, epska pjesma zamjenjuje se himnom Yankeesa, a umjesto gusala, sada se sluša zvuk palice kako udara lopticu u daljinu. Gluvo glamočko home runom!

Zamislimo scenu: negdje kod Mrkonjić Grada gradi se prvi stadion – Dodik Field. Na tribinama narod zbunjeno pokušava shvatiti pravila igre, dok komentator lokalne televizije objašnjava: “Dakle, naši momci su sada na trećoj bazi, ali nisu sigurni da li da idu dalje ili da se vrate. Klasičan balkanski problem – krenuti ili ostati?” Sve to pod budnim okom Giulianija, koji ponosno nosi kačket s natpisom “Napravimo Srpsku ponovo velikom”, dok mu u glavi vjerovatno odzvanja misao: “Gdje sam ja zaboga došao?”

No, da se vratimo na suštinu – šta je bila svrha ovog susreta? Da li je Dodik primio savjete od Giulianija? Ili je možda Rudy došao da nauči nešto od Dodika? Jer, ako iko zna kako da se izvuče iz političkih i pravnih problema, to su ova dva gospodina. Njihov razgovor je vjerovatno izgledao otprilike ovako:

Dodik: Rudy, kako si ti uspio sve ovo preživjeti?

Giuliani: Milorade, sve je u tome da izgledaš samouvjereno i nosiš crveni kačket.

Dodik: Sjajno, ja sam mislio da je trik u tome da se stalno praviš da te međunarodna zajednica progoni.

Giuliani: To isto radi i Trump, vidim da si učio od najboljih.

Dodik: A što se tiče pravosudnih procesa?

Giuliani: Ignoriši ih, dok možeš. A kad više ne možeš – sjeti se da uvijek možeš naći neku malu, egzotičnu zemlju koja će ti ponuditi utočište.

Ali, nažalost, pravosuđe ne dijeli fascinaciju bejzbolom ni kačketima. Presuda stiže, sa Giulianijem ili bez njega. Koliko sjutra. Dodik može otvarati bejzbol lige, može uvesti i američki fudbal, može postaviti golmanske rukavice pored srpskih manastira, ali jedno ne može – pobjeći od procesa koji mu visi nad glavom. Giuliani mu može pružiti moralnu podršku, ali neće moći baciti nijednu pravnu lopticu kojom bi izbjegao sudski udarac.

Dakle, šta smo naučili iz ovog veličanstvenog susreta epskih razmjera? Prvo, da se u Republici Srpskoj sada ozbiljno razmišlja o bejzbolu kao budućnosti. Drugo, da su kačketi postali nova zvanična diplomatska valuta. I treće, da živ čovjek (čitaj: Dodik) neće prezati ni od čega da ne ode u zatvor – bilo to organizovanje bejzbol utakmica, bilo dovođenje nekadašnjih njujorških velikana da mu daju podršku.

Samo, problem je u tome što bejzbol, iako može biti igra dugog trajanja, ipak ima kraj. I na kraju, sudije odlučuju ko je pobjednik. A u ovom slučaju, sudije nisu ni u Dodikovom timu, ni u Giulianijevom.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)