Bursać: Kako je Dijete Srebrenice i sjenke Šahovića odvelo BiH na Mundijal

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Nakon pokolja iz 1924. godine, dio preživjelih iz crnogorskih Šahovića među kojima su bili i Bajraktarevići naseljava se u istočnoj Bosni, uključujući Podrinje. Tamo nastaju nove generacije, koje pokušavaju živjeti normalno. I onda dolazi period od 1992. do 1995. godine, kada se ista matrica nasilja ponavlja u Srebrenici – opkoljavanje, izolacija, oduzimanje mogućnosti odbrane i na kraju masovno ubijanje u genocidu. Ponovo nestaju očevi, ponovo nestaju djedovi, ponovo se prekidaju porodične linije. Preživjeli ponovo odlaze, ovaj put u Švicarsku, Ameriku i druge zemlje, noseći sa sobom isti obrazac raseljavanja koji je započeo još u Šahovićima.U tom lancu, Esmir Bajraktarević predstavlja treću stranicu jedne iste istorijske priče – Šahovići, Srebrenica, Amerika… I upravo u toj slici, u tom spoju prošlosti i sadašnjosti, nalazi se odgovor -Bosnu i Hercegovinu na Mundijal nije odveo samo jedan igrač. Odvela ju je i istorija i jedan narod koji je odbio da nestane.“

Prije neko veče sam u transu napisao ovo: “Gledam tu mladost na kišom okupanom Bilinom polju. Molim se. Mole se svi. Ne dižem pogled visoko. Sramota je. Tek do pola ekrana. Preko toga vidim kako Esmir Bajraktarević uzima zalet prema Donnarummi. Momci na sredini terena zagrljeni, kao jedan! I tada, tih par stotinki prije pogotka, znao sam. Idemo na Mundijal!“

I odista, mlađahni Bajraktarević je odveo Bosnu i Hercegovinu na Mundijal.

Ali ono što nijedna kamera nije mogla uhvatiti u tom trenutku, ono što je ostalo izvan kadra javnosti, izvan usporenog snimka i izvan euforije koja je preplavila stadion, jeste težina istorije koja je stajala iza tog šuta. Jer taj udarac, tog mladića nije počeo na zeničkom Bilinom polju, niti je nastao u toj jednoj sekundi kolektivnog daha. On ima svoj dugi, gotovo bolni luk koji počinje mnogo ranije, u Srebrenici, a ako se ide još dublje, vodi sve do Šahovića u Crnoj Gori.

Krenimo, dakle, unazad putevima povijesti i balkanske nesreće.

Od Srebrenice preko Wisconsina do Zenice

U Zenici, u penal-seriji dijete rođeno u Americi prima loptu, podiže pogled i hladnokrvno pogađa. Stadion eruptira, država se sabira u jedan glas, a emocija koja se preliva preko tribina djeluje kao nešto čisto, gotovo oslobađajuće. I to jeste lice Bosne i Hercegovine koje se voli pokazivati, ono lice koje diše, pjeva i vjeruje. Ali iza tog dječaka stoji vrlo konkretna, bolna i dokumentovana priča.

Esmir Bajraktarević rođen je u Wisconsinu u Americi, ali njegovi roditelji nisu tamo otišli tražeći sreću u uobičajenom smislu te riječi. Otišli su jer su morali, kao izbjeglice iz Srebrenice, noseći sa sobom ono što se ne može spakovati u kofere. U tom istom Srebreničkom genocidu ubijeni su mu djed i dvojica amidža, ljudi koji su trebali biti dio njegovog djetinjstva, njegove svakodnevice, njegove priče. Njegova porodica nije emigrirala, ona je raseljena.

Zato, kada Esmir potrči prema lopti, ne trči samo mladić u reprezentativnom dresu. S njim trči porodična linija koja je brutalno prekinuta u julu 1995. godine. Trče uspomene koje nisu njegove, ali jesu ugrađene duboko u njega. Trči ono što je preživjelo.

Međutim, ni tu priča ne počinje.

Ako se napravi još jedan korak unazad, dolazi se do jedne druge, dublje mape, mape prezimena koja se uporno vraćaju, bez obzira na sve pokušaje da ih se izbriše. Muharemović, Memić, Bajraktarević, Demirović, Tabaković i Alajbegović nisu samo imena mladića na dresovima reprezentacije BiH. To su nomene jednog prostora i jedne tragedije, jer svih šest rperezentativaca BiH vode porijeklo iz istog mjesta – Šahovića, današnjeg Tomaševa u Crnoj Gori.

A kako to?

E tu prestaje svaka iluzija o slučajnosti i počinje hladna istorijska činjenica.

Od Šahovića do Srebrenice

Dana 9. i 10. novembra 1924. godine, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, izvršen je organizovani pokolj nad bošnjačkim stanovništvom Šahovića i Pavinog Polja. Neposredno prije toga, stanovništvo je razoružano, čime je sistemski lišeno svake mogućnosti odbrane. Povod je bilo ubistvo Boška Boškovića, ali se vrlo brzo pokazalo da je taj povod bio samo izgovor za unaprijed pripremljen pokolj.

U napadu je učestvovalo oko dvije hiljade naoružanih ljudi iz Kolašina i Bijelog Polja, raspoređenih na frontu dugom gotovo dvadeset kilometara. U samo dva dana ubijeno je između tri stotine i hiljadu i po civila, među kojima su bile žene, djeca i starci. Ljudi koji su prethodno razoružani, ostavljeni bez ikakve zaštite, ubijani su sistematski i bez milosti.

Nakon ubistava uslijedila je pljačka, silovanja i spaljivanje kuća, a zatim i ono što se u istorijskim zapisima često naziva jednim hladnim terminom – egzodus. Preživjeli su napustili Šahoviće i raselili se širom istočne Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Turske i kasnije po svijetu. Mjesto je ostalo bez svog stanovništva, a da bi se zločin dodatno prekrio, mjesto je promijenjeno i ime – Šahovići su postali Tomaševo.

Ali promjena imena nije mogla promijeniti porijeklo.

Prezime je ostalo.

I ono je putovalo.

Kroz generacije.

Kroz granice.

Kroz ratove.

Ako se sada ponovo vrati pogled na teren u Zenici, taj trenutak više ne izgleda isto. Lopta koja ulazi u mrežu više nije samo sportski čin, nego završna tačka jednog dugog istorijskog luka koji se proteže od Šahovića, preko Srebrenice, do Amerike i nazad.

Jer upravo tim putem su išle i porodice Muharemović, Memić, Bajraktarević, Demirović, Tabaković i Alajbegović.

Nakon 1924. godine, dio preživjelih iz Šahovića naseljava se u Bosni, uključujući Podrinje. Tamo nastaju nove generacije, koje pokušavaju živjeti normalno u okvirima države koja će se nekoliko decenija kasnije raspasti u krvi. I onda dolazi period od 1992. do 1995. godine, kada se ista matrica nasilja ponavlja u Srebrenici – opkoljavanje, izolacija, oduzimanje mogućnosti odbrane i na kraju masovno ubijanje u genocidu.

Ponovo nestaju očevi, ponovo nestaju djedovi, ponovo se prekidaju porodične linije.

Preživjeli ponovo odlaze, ovaj put u Švicarsku, Ameriku i druge zemlje, noseći sa sobom isti obrazac raseljavanja koji je započeo još u Šahovićima.

U tom lancu, Esmir Bajraktarević predstavlja treću stanicu jedne iste istorijske priče – Šahovići, Srebrenica, Amerika. A njegov povratak na teren u dresu Bosne i Hercegovine nije samo sportski povratak, nego simbolički povratak identiteta koji je pokušavan biti izbrisan u dva genocida.

Zato činjenica da šest reprezentativaca nosi prezimena iz crnogorskih Šahovića nije tek “zanimljiv detalj“, nego jasan dokaz jednog velikog egzodusa. To je statistika koja govori o raseljavanju, ali i o opstanku, vitalnosti i preživljavanju. Jer prezime, koliko god puta bilo potisnuto, ostaje kao najtvrdokorniji oblik kontinuiteta i identiteta.

Možete ubiti ljude, ali prezime nastavlja da živi.

Možete spaliti kuće, ali trag porijekla ostaje.

Možete promijeniti ime mjesta, ali istorija se vraća kroz potomke.

I ponekad, vrati se kroz gol-poklon sreće generacijama i državi, a što ne reći i državama.

Zato se treba vratiti na onaj trenutak prije pogotka, na tih nekoliko stotinki koje su odlučile utakmicu. U tom kratkom vremenskom rasponu sabrala se čitava istorija jednog prostora, pretočena u pokret, u snagu i u preciznost jednog mladog čovjeka.

I zato pitanje više nije ko je odveo Bosnu i Hercegovinu na Mundijal.

Odveo ju je jedan dugi istorijski lanac koji počinje masakrom nad Bošnjacima 1924. godine, nastavlja se 1995, prelazi okean i vraća se u trenutku kada je lopta završila u mreži.

To nije osveta, niti simboličko zatvaranje kruga, nego dokaz da zločin nije uspio dovršiti ono što je započeo. Da prezimena nisu nestala, da porodice nisu izbrisane i da djeca, uprkos svemu, nastavljaju da dolaze. Dokaz da Bošnjaci nisu korov nego sjeme dobra.

Zato je obaveza onih koji danas slave mnogo veća od same radosti. Obaveza je znati šta su i gdje su Šahovići, znati šta se desilo u novembru 1924. godine, znati da su nedužni ljudi ubijeni, znati da su njihova mjesta preimenovana da bi se zločin lakše zaboravio. Obaveza je znati da je Srebrenica nastavak te iste, genocidne priče i da ovaj Mundijal, koliko god bio radostan, nosi i težinu tog nasljeđa.

Jer ako se to ne zna, uvijek će postojati neko spreman da kaže da se ništa nije desilo.

A desilo se, preciznije organizovano je.

A ovaj put završava se golom, radošću i jednom slikom koju vrijedi zapamtiti: mladić koji podiže ruke prema nebu, dok iza njega stoje generacije koje to nisu dočekale.

I upravo u toj slici, u tom spoju prošlosti i sadašnjosti, nalazi se odgovor na pitanje s početka.

Bosnu i Hercegovinu na Mundijal nije odveo samo jedan igrač.

Odvela ju je i istorija i jedan narod koji je odbio da nestane.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)