Bursać: Ko tri decenije štiti ubice porodice Klapuh

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Kad ti dijete na mostu, visokom stotinu metara, kaže: “Zoka, nemoj molim te!”, a ti ga ubiješ rafalom, pa taj zločin ostane nekažnjen više od tri decenije – onda znamo da nismo pali samo kao društvo, nego smo propali kao vrsta.“

Porodica Klapuh nas opominje sa onoga svijeta

Jer evo nas danas. Juna 2025. Reekshumacija u Nikšiću.

Tri kostura. Jedan muškarac, jedna žena, jedna djevojčica.

Hasan, Ferida, Sena. Porodica Klapuh. Ljudi, oni koje je ubio rat, ali ne onaj među vojskama, nego onaj među komšijama, kad zvijer u ljudskom obliku ubije čovjeka zbog drugačijeg imena i preizmena u ime ideologije krvi i tla, u ime velikodržavne ideologije koju je u svojim salonima beogradskim pripremila SANU. Bijaše to 6. juna 1992. Prođoše 33 godine. U dan.

Nije tu tek presuda problem – nju imamo. Ime po ime, krvnik po krvnik, zlodjelo po zlodjelo.

Zoran Vuković. Janko Janjić. Radomir Kovač. Zoran Simović.

Vojska Republike Srpske. Godine 1996. osuđeni su u odsustvu na po 20 godina zatvora.

Ali gdje su ti ljudi danas?

Na slobodi. Neki kažu u Foči. Idu na posao. Dišu zrak. Jedan navodno vozi za neku privatnu firmu. Prema informacijama Detektora.ba, Vuković i Kovač žive u Foči i rade za jednu privatnu kompaniju. Dakle, porodični ljudi sistema, koji su pobili jednu porodicu u ime tog sistema. Nekažnjeno, ponavljam.

A Hasan, Ferida i Sena – i danas leže bez groba, bez oznake, bez nišana, bez pravde.

Nije problem u neznanju, problem je u znanju

I sve to znamo. Makar oni koji bi trebalo da znaju. A znaju pouzdano! Jer, vidite: znaju i sudovi. Znaju i ministarstva. Znaju i njihove komšije. Znamo sad i mi – vi, ja, svi koji ovo čitamo.

Znamo da je Sena, dok je stajala na ivici mosta, još disala.

Da su obje žene žive bačene u provaliju.

Znamo da su egzekutori poslije zločina svratili u kafanu – da popiju. Da večeraju.

Znamo da je Golubović posipanjem pijeska preko krvi pokušao zatrpati istinu i sakriti tijela.

Ali kako ovo znamo?

Naime, zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinilaca, na osam mjeseci zatvora osuđen je Vidoje Golubović, na osnovu čijeg iskaza je podignuta optužnica. On je jedini prisustvovao suđenju i proveo osam mjeseci u istražnom zatvoru, što mu je uračunato u kaznu.

Prema sudskoj presudi, a na osnovu Golubovićevog iskaza, prvo je iz vatrenog oružja ubijen Hasan, zatim supruga Ferida a na kraju njihova ćerka Sena.

“Zoka, nemoj molim te!”, molila je Sena Vukovića, kazao je Golubović sudu.

Međutim, uzalud.

Svoje troje su bačeni sa mosta, koji se nalazi na visini od oko 100 metara.

Obje žene su u tom trenutku bile još žive, pokazala je obdukcija.

Vidoje Golubović je ispričao kasnije da je dobio naredbu da pijeskom prekrije tragove krvi na cesti.

Pripadnici VRS su poslije toga svratili u kafanu na graničnom prelazu.

“U ovoj kafani su dosta popili i večerali su”, navodi se u iskazu policajaca sa crnogorske granice.

Dakle, to sve nesumnjivo znamo!

Ali ono što ne znamo, ono što ne možemo pojmiti i što ne znamo, jeste – zašto su slobodni?

Jer, dragi moji, nije najveće pitanje ko je pucao, nego ko ih čuva?

Ko štiti ove zlikovce svih ovih godina?

Ko potpisuje papire, ko razmjenjuje zamolnice, ko se pravi da ne zna šta “preciziranje opsega međunarodne pravne pomoći” znači?

Ko je pretvorio pravdu u birokratski sudoku?

Ili će biti da su ubice štićene sve ove decenije, ne uprkos tome što su učinile, nego upravo zato što su to učinile!?

I šta kaže Evropa? Prva presuda za ratni zločin iz Crne Gore, ali zločinci nikad nisu odležali ni dana.

Zašto niste raspisali međunarodne potjernice? Zašto ih niste ekstradirali? Ili ste mislili da će ti ljudi umrijeti prije nego ih neko prepozna na ulici Foče? I nikome ništa…

Za Klapuhe

Ovaj zločin se dogodio u zemlji koja nije bila zahvaćena ratom.

Crna Gora 1992. nije bila bojište, nije bila poprište sukoba.

A opet – baš tu su komšije ubile komšije.

Za pare.

Za ideologiju.

Za mržnju.

I na kraju, banalno, za ćevape i pivo na granici.

Ubijeni su ljudi koji su tražili spas.

Ubijeni su ljudi koji su vjerovali da će u Crnoj Gori biti sigurni.

Ubijeni su – i bačeni u kanjon.

A mi? Mi smo ih pustili da padnu drugi put.

Pali su kad ih je ubila Vojska RS.

Pali su kad su prebačeni u neoznačeni grob pod teniskim terenima. Da, pod današnjim tenskim terenima u Nikšiću.

Pali su kad je njihova smrt prekrivena pijeskom, kafanskim računima i višedecenijskim ćutanjem sistema.

Sena je imala 17 godina.

Djevojčica. Dijete.

Nema ni nadgrobne ploče. Nema ni škole koja nosi njeno ime. Nema ni lekcije iz istorije. Ni znaka, ni označenog!

Samo ćutanje. Ćutanje države. Ćutanje društva. Ćutanje zločinaca.

Zato vam kažem – ako ikad ova zemlja želi biti dostojna svojih mrtvih (da, mislim na Crnu Goru), onda neka prvo podigne spomenik porodici Klapuh. Na tom istom mostu iznad Pive.

Neka uči djecu u školama da je Sena rekla “Zoka, nemoj molim te!”

I neka napiše debelim slovima:

“Ovdje je prestalo čovještvo, a počela odgovornost.”

Jer dok zločinci šetaju Fočom, dok ministarstva “ne znaju gdje da pošalju zahtjev za privođenje pravdi”, dok porodice kopaju po livadama i daju DNK uzorke, dotle smo mi društvo bez kičme i pravde.

I znate šta?

Nismo mi zaboravili Klapuhe.

Mi smo pustili da sa mosta zaborava padnu u neobilježene grobove.

A to je najgore.

Za Senu, Hasana i Feridu.

Za svaku riječ koju više ne mogu reći.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)