Bursać: Zašto Milo Đukanović još jednom?

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Ovo nije panegirika Đukanoviću. Njegovih preko 30 godina vladavine odista pokazuje da sa Crnom Gorom nešto nije u redu. Ali sa druge strane on je, paradoksalno, jedini koji može baš svojim reizborom uvesti zemlju u EU, daleko od srpskog sveta.“

Bliže se crnogorski predsjednički izbori. Ostalo na je dvije sedmice do dana odluke ili makar do saznanja koja to dva kandidata idu u drugi izborni krug. Kandidatura onog čije ime se spominje, samo kad je gusto, izazvala je očekivano, podijeljene reakcije. Da, riječ je o Milu Đukanoviću, čovjeku sa najdužim liderskim stažom u Evropi.

Gledajući iz regiona, a takav je ovo pogled, stvar je jasna: Glasanjem za Đukanovića i obnovom njegovog predsjedničkog mandata, postoji makar nekakva šansa da Crna Gora nastavi hod put EU integracija i da tako obnovi povjerenje Brisela i Berlina prema Podgorici.

Paradoksalno, ponajviše su Vašington, Brisel i Berlin zbog svoje tragično loše anticipacije realnosti i ruskog uticaja bili odgovorni za pobočno logističko održavanje klerikalne četničke kontrarevolucije iz 2020, nakon koje su neskriveno podržali, da ne kažem pogurali Dritana Abazovića i URU, a koja je nakon litijaške, apostolske vlade nastavila da daje legitimitet i sebi, ali i neočetnicima koji su razarali tkivo građanske Crne Gore.

Ovo o neophodnosti nastavka hoda ka EU sa Đukanovićem, kazaće vam dobar dio BiH i hrvatske javnosti, a sa time će se složiti i ostatak regije. NARAVNO bez srpskog sveta. Jer, ako pitate srpske desničare, ruske proksije i ostale ekološke neočetnike, pod zaštitom Crkve Srbije, nabrajaće vam do sjutra kako je: Milu mjesto u Spužu, kako je to švercer i prelivoda, kako je pokrovitelj mafije, nelegalni distributer prekojadranskih cigareta, kako je autarh… znate već, koristiće klasični napamet naučeni beogradski repertoar uvreda za diskreditaciju Đukanovića.

I nema veze što URA-ši u zadnjih par godina koliko su sa litijašima na vlasti nisu našli ništa od svega pobrojanog Đukanoviću u realnosti, a samo su se time bavili, i nema veze što je Đukanović najozbiljniji čovjek za obnašanje predsjedničke funkcije, cilj je uvijek isti – obezglaviti građansku Crnu Goru, pa onda dokusuriti i zadnju njenu instituciju, onu predsjedničku i od zemlje napraviti ili 27. izboru jedinicu Srbije ili enklavu srpskog sveta, poznatu kao Južna Republika Srpska Na Moru ili stvoriti novi poligon za ruske zvanične uticaje i dockan premilitantne baze.

Pa onda zvuči pomalo licemjerno kad predstavnici međunarodne zajednice kažu ove 2023. da će se Rusija aktivno miješati u izborni proces u Crnoj Gori?! Nije nego! Sad ste se sjetili – od neuspjelog državnog udara 2016. Za koji su odgovorni Rusi i domaći izdajnici i svega onoga što je uslijedilo tokom 2020, pa onda Belvedera cetinjskog i Dritanove smjene Sava Kantere sa mjesta direktora Agencije za nacionalnu sigurnost koji je razotkrio ruku špijunsku mrežu…. Dakle, nakon svega na šta ste ćutali, eto danas ste se sjetili da bi Rusi mogli uplesti svoje prste ali i oružje u izbore???

I da se razumijemo, ovo nije nikakva panegirika Đukanoviću, jer on 30 godina na vlasti odista pokazuje svojim političkim primjerom da sa Crnom Gorom nešto nije u redu, kad je demokratija i širina iste u pitanju, ali sa druge strane paradoksalno, najdugovječniji evropski vladar na poziciji moći je jedini koji može upravo demokratskim promjenama u doglednoj budućnosti legalno dokinuti svoju vlast.

Apsurdno, ali je tako. Crna Gora je zemlja apsurda. Najjednostavnije, glasajte još jednom za Mila Đukanovića podgoričkog koji vlada tri decenije, jer će u protivnom doći neki Milo beogradski i četnički i vladaće vama naredne tri decenije. Minimum.

Jer…

Jer sa druge strane imamo Andriju Mandića, koga gotovo svi vide u drugom krugu na megdanu Đukanoviću. A to je, vi znate, a zna i cijeli region četnički vojvoda, čovjek koji je otvoreno protiv NATO pakta, koji negira srebrenički genocid, čovjek čija su shvatanja, blago rečeno unitaristička i suverenistička, ali prema Srbiji, a ne prema Crnoj Gori.

Pa će se naći naivni, koji će stvarno povjerovati da se Mandić promijenio samo zato, što on to kaže. Ali, ne bi me začudilo, jer ljudima koji su npr. u Podgorici vjerovali da je Evropa sad ekonomski reformatorski div koji će “namaknuti“ po hiljadu eura penzije, a ne neočetnički, srednjičarski, beogradski proksi, može se podvaliti i Andrija Mandić kao umiveni antifašista reformator – i sebe i države Crne Gore.

O srednjičarima i njihovim kandidatima, drugi put, ako bude potrebe. Tek ću kazati da odluka Demokrata i Evrope sad da nemaju zajedničkog kandidata bitno i skoro definitivno umanjuju njihove šanse za ulazak u drugi krug.

Ali…

Ali, nemojmo zaboraviti da se novi pobjednik traži i dobija ne glasovima ljudi koji podržavaju isključivo Đukanovića ili Mandića, nego onim glasačkim bazenom u sredini iz koga će se izlovljavati svaki “glas viška“ i ti glasovi bi mogli odrediti ne samo pobjedu jednog od kandidata, nego i budućnost Crne Gore na baš duge staze.

Ako pobijedi Milo Đukanović, postoji jako mala šansa, kažem mala ali opet šansa da se Crna Gora, kao građanska država osovi na noge i vrati na svoj EU put od prije avgusta 2020, sa svim dobrim stvarima ali i nedaćama koje je čekaju na tom putu. I u tome će imati iskrenu podršku progresivnih snaga regiona.

Ukoliko bi Andrija Mandić pobjednički podigao dva prsta u zrak, dok mu se onaj treći smješka, značilo bi to, konačni pečat na umrlicu Crne Gore kakvu poznajete, a koje se odavno tu pred nama deformiše i gubi svoje ponosno lice koje nestaje pod šajkačom i srpskim zilotizmom.

E toj i takvoj Crnoj Gori, radovaće se ne samo četnici regiona nego i tzv. borci protiv korupcije i ostali kvaziekolozi, koji odano funkcionišu kao Vučićevi proksiji u regionu, a sve češće kao Putinovi igrači na uzici.

Mandićevom pobjedom, ne samo da bi Crna Gora mogla zaboraviti na EU, pred čijim je vratima bila, ona bi kao država ili dominion mogla zaboraviti i na demokratiju kao takvu, jer će se posve sigurno otvoriti jedna “era referenduma“ o svemu i svačemu sa ciljem konačne izmjene Ustava i kada će se crnogorska nacija naći između izmišljene magle, manjine i konstrukta koga treba uništiti.

I eto na korak smo do konačnog izbornog suda ili kako ga vole nazvati ovi sa srpske desnice “na korak smo od volje naroda“ zaboravljajući da je Crna Gora zemlja građana, a ti građani spletom nevjerovatnih okolnosti imaju pravo još jednom, još samo jednom krenuti putem civilizovanog svijeta. Takva prilika se rijetko pruža.

E zato Milo Đukanović, još ovaj put, jer će njegov poraz biti pečatiran i konačan poraz građanske Crne Gore i građana Crne Gore.

I da, a to ujedno najstrašnije zvuči, nema Crna Gora u ovom trenutku boljeg od njega i on je jedini, ponavljam, koji može omogućiti Crnoj Gori da ostane u demokratskom svijetu, tamo gdje je krenula i gdje je jedno vrijeme bila.

Hoće li zdrav razum i osjećaj za geostrategiju, kao i ispravna anticipacija realnosti prevladati ili će neralizovani ego udružen sa velikosrpskim interesima pod palicom Rusije pobijediti, e to je do onog centralnog glasačkog bazena, koji čita ovo i sam sebi kaže da još ne zna šta da misli i za koga da glasa.

Opasna vremena i kratko vrijeme koje ističe.

Tik-tak, tik-tak…

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)