Piše
Heni Erceg
Češki predsjednik savjetovao je svojim građanima da ovoga ljeta ne putuju izvan države. A većina Čeha tradicionalno za svoje ljetovanje bira hrvatsko more, najčešće dalmatinske otoke. Slične preporuke o ostanku kod kuće dale su i ostale evropske države, ali ne i Hrvatska. Njena je vlast naime usred pandemije i krutih represivnih mjera smislila takozvani „koridor“, ma što to značilo, kojim bi turiste iz Češke prebacivala na jadranska odredišta, naročito ona u kojima nije bilo zaraze. Hrvatski premijer već je razgovarao s češkim kolegom, a svoju ideju o sanitarnom koridoru, koji znači tek uobičajeno putovanje autocestom i potom prebacivanje trajektima na otoke, izložio je i austrijskom i mađarskom premijeru. Tako bi osovina bivše Austrougarske monarhije, uz pomoć vladajućih desničara i članova iste evropske pučke, nacionalističke stranke, pokušala umanjiti katastrofu hrvatskog turizma, one „proizvodne“ grane na koju je hadezeova vlast odavno stavila sve karte. Pa su iz toga razloga čitavi gradove poput Splita i Dubrovnika ispražnjeni od stanovnika i pretvoreni u apartmanska staništa.
Suočena sada s neminovnom recesijom, ali i sa skorim izborima, hrvatska vlada želi zadovoljiti onaj dio stanovništva koji živi od turizma, te barem minimalno napuniti onemoćali državni proračun. Koja je cijena toga i kako se to misli istodobno zadovoljiti pohlepu za devizama i epidemiološke mjere koje su na snazi za domaće stanovništvo? Tu tek počinje čitav apsurd ponašanja države koja je pandemiju do sada relativno uspješno suzbijala, u prvom redu zbog posluha stanovništva, naviklog da se bespogovorno povinuje svakoj institucionalnoj represiji, ali i zahvaljujući lakoj provedbi zabrane kretanja iz mjesta u mjesto, budući da Hrvatska, kao svjetski šampion, na svom malom prostoru ima dvadesetak županija, a unutar njih još 500 općina, kojima je sada ostavljeno na volju da kako žele ukidaju dosadašnje mjere zabrane napuštanja mjesta prebivališta. Prebivališta kao političke izmišljotine, nečeg poput dvojnog državljanstva za herceg-bosanske Hrvate, mahom glasače desnice, a koja omogućava da u jednom mjestu živiš, dok u drugom imaš prebivalište i time čitav niz povlastica.
Uglavnom, dok vladajući smišljaju kako dovesti turiste na Jadran, uz nemoguću provjeru da su svi koji dolaze poboljšati turistički konto Hrvatske zdravi, potom da će svi držati potrebnu distancu, pa još i onu na plažama, da će nositi maske i prati ruke… dotle ta vlada do danas nije naložila svojim građanima obavezu nošenja maske. Zato jer tih maski, inače obaveznih u skoro svim evropskim državama, naprosto ovdje nema, niti ih je itko u stanju proizvesti.
E sad, koja su to korona free odredišta koje Hrvatska želi ponuditi turistima iz Češke, Austrije, Mađarske i Slovenije gdje je na vlasti također hrvatskoj vlasti omiljeni desničar? Nije nam trebala službena izjava kako će se sada krenuti „s marketingom izabranih destinacija u kojima nije bilo pandemije“, pa da znamo da su to otoci Hvar, Brač, Vis i Šolta koji svi potpadaju pod ingerenciju Splitske županije. I koja je, za razliku od svih ostalih koje su ukinule zabranu kretanja unutar svojih teritorija, ponovo zabranila odlazak na otoke. Čak i ljudima koji tamo imaju svoje kuće, čime je onemogućen pristup privatnom vlasništvu. Kršenje ustavnog prava? Svakako. Ali i normalno u državi u kojoj je na snazi izvanredno stanje, a koje nije nikada proglašeno, jer nije doneseno dvotrećinskom većinom u parlamentu, nego voljom vladajuće partije, sve kako bi na skorašnjim izborima ta partija, potpunim marginaliziranjem opozicije, čak i njenih stručnjaka, mogla sama pobrati vrhnje zbog suzbijanja pandemije. Za usporedbu, čak je i rigidni Franjo Tuđman u vrijeme rata sastavio vladu nacionalnog jedinstva u kojoj su zajedno sjedili njegovi stranački ljudi i članovi opozicijskih stranaka.
Danas u sličnoj situaciji čitavu paradu vode isključivo članovi vladajuće partije ostrvljeni na elementarna ljudska prava, zabranu slobode kretanja ili čuvanje otoka kao djevičanskih mjesta spremnih za doček stranaca, ukoliko oni sami ne budu imali dovoljno mozga da ostanu doma. Otoka čiji žitelji danima bezobzirno grakću „Nemojte nam dolaziti!“, misleći na sugrađane koji tamo imaju kuće, ali su zato umuknuli sada kada im se smiješe apartmanski devizni gosti.
I evo primjera: mi na Šolti imamo kuću koju je moj otac izgradio još 1954., tamo provodimo dobar dio godine, tamo plaćamo sve komunalije, čak i odvoz smeća u mjesecima kad nas nema, i dakako porez na kuću. Jedino što nismo napravili je registracija mjesta prebivališta na otoku, a što omogućava upola jeftiniju vožnju trajektima. Zbog tog prevarantskog detalja, a računa se da čak 50 posto onih koji na otoku ne žive stalno koristi tu povlasticu, nama je, eto, onemogućen odlazak u vlastitu kuću. I nije važno je li krov prokišnjava i hoće li usahnuti zasađeno povrće, važno je otoke sačuvati za ubiranje onoga sitniša koje će tamošnjim iznajmljivačima i potom državi kroz taj „koridor“ donijeti strani turisti. Pa time doprinijeti još jednom uspjehu hadezeove vlade na skorim izborima.
