Čo’jek-žena

Piše

Kaćuša Krsmanović

Čo’jek je vazda u Crnoj Gori bio vredniji od žene. Vazda je ovdje sin bio veće blago od kćeri. On nastavlja lozu. Vazda su se ovdje, pa i danas nažalost, sa žaljenjem pominjale porodice bez sinova. Čak su, crnogorske čo’jek-žene ženile muža ako nijesu mogle da mu podare porod ili sina, ne bi li ga druga žena usrećila

Crnogorsko društvo još je daleko od suštinske podrške emancipaciji žene. I dalje su ovdje moćni rodni stereotipi koje, nažalost, nerijetko prihvataju i same žene. Utisak je da većina standarda koji podrazumijevaju nedvosmislenu podršku osnaživanju žene u zajednici, jačanju njene uloge u društvu, samo su na nivou deklarativnog.

Žena, majka, kraljica omiljena je sintagma, pogotovo kod mladih, kada žele ukazati na uspješnu ženu. Da bi bila kraljica mora biti i majka i supruga, jer ovo žena koristi se u kontekstu supruge. Muškarcu je, znači, dovoljno što je muškog pola. Uspio je, pa iako nije muž i otac. Te uloge su u njihovom slučaju periferne. Skoro pa nebitne.

Uloga žene, prije svega kao majke i supruge, u modernom crnogorskom društvu “puževim koracima” pokušava se izmjestiti iz tog okvira i prihvatiti da žena može imati i uspješnu karijeru u biznisu, politici, nauci… Čuti i uvažiti njen glas u javnom životu.

Kao društvo i kao žene još nijesmo sposobni/ne čak ni da se izborimo za procenat participacije žena u parlamentu, što zakon ne samo omogućava, već i jasno nalaže. U političkim partijama tvrde da žene pokazuju mnogo manje interesovanja za bavljenje politikom. U prevodu same su krive što naš zakonodavni dom donosi zakone o kojima u većini odlučuju muškarci.

Predsjednik države je muškarac, premijer je muškarac, predsjednik Skupštine je muškarac, predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti je muškarac, na čelu svih političkih partija u našoj zemlji su muškarci, kao i na čelu skoro svih institucija i preduzeća. U Vladi su četiri ministarke, od kojih je jedna bez portfelja, naspram 14 ministara. Imamo predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore, ali joj mandat ističe.

Zakonom smo obavezani da poštujemo rodno senzitivan jezik, ali tu normu skoro niko ne primjenjuje. Ni same žene. Mnogima, kako kažu, taj jezik nije prijemčiv. Ne mogu da prihvate nazive profesija u ženskom rodu.

U crnogorskom društvu ženu i dalje čeka težak put da dođe do pozicija na kojima se odlučuje. A i tu je, najčešće, u manjini i okružena muškarcima.

Samo i ovih nekoliko primjera, izvučenih iz mora rodne neravnopravnosti, pokazuju i dokazuju da žena u Crnoj Gori danas nije ravnopravna.

Pa ni u porodici koja još nije spremna da ženu prihvati kao ravnopravnu u odnosu na muškarca sina, muža, brata. I činjenica je da onda nije lako ženi, ponikloj u takvom porodičnom okviru, da nađe odlučnost i skupi hrabrost da uđe u “bitku” sa muškarcima. To je, prije svega, borba sa svojima, svojom familijom i njenim očekivanjima da je uloga žene da se uda, rodi djecu i, ako ima sreće, nađe posao koji joj neće oduzimati previše vremena, a imaće kakav-takav prihod. I to je dovoljno za sreću. Tako, generalno, promišlja crnogorska porodica. Ona u fokus stavlja muškarca i njegovim potrebama podređuje sve, a prije svih ženu u kojoj god ona ulozi bila majke, babe, sestre, pa i kćeri.

Ovdje se i dalje puca kada se rodi sin. Očevi i majke kćerima, kada hoće da im iskažu najveći stepen ljubavi kažu sine moj… I dalje je sin jedinac, pa iako ima sestru ili više njih. I dalje se kaže da je žena bezbratnica, ako nema brata, a to bi značilo da je treba žaliti. Žena je ovdje raspuštenica kada je razvedena. Za razvedenog muškarca ne postoji nikakav izraz. Neudata žena je usjeđelica. Za neoženjenog muškarca se samo kaže da se nikada nije ženio…

Jasno određena uloga žene u “pohvali”s početka ovog teksta žena, majka, kraljica samo je na mladima prijemčiviji način prevod čuvene crnogorske sintagme: čojek-žena.

U patrijarhalnoj Crnoj Gori tu “titulu” zavrjeđivale su samo izabrane Crnogorke. Zaslužne za neko muškarcima važno čojstvo. I danas se za hrabru, odlučnu, uspješnu ženu kaže čo’jek žena.

Jer čo’jek (u ovdašnjem prevodu generalno to znači muškarac), vazda je u Crnoj Gori bio vrjedniji od žene. Vazda je ovdje sin bio veće blago od kćeri. On nastavlja lozu. Vazda su se ovdje, pa i danas nažalost, sa žaljenjem pominjale porodice bez sinova. Čak su, crnogorske čo’jek žene, ženile muža ako nijesu mogle da mu podare porod ili sina, ne bi li ga druga žena usrećila.

Mnogi muškarci i dalje nas ubjeđuju da je za svaku ženu kompliment reći da je čojek-žena. A nije. To je upravo slika žene manje vrijedne od muškarca pa onoj koja zavrjeđuje poštovanje treba dodijeliti tu titulu. Treba je izdići na nivo muškarca. Jer, iako rođena kao žena, ona vrijedi mnogo više. Skoro pa kao da je muško.

Srećom po naše kćeri i našu budućnost, ima nas koje na to ne pristajemo. Svjesne svoje vrijednosti, pa i kada nijesmo majke, supruge i zaposlene jesmo kraljice.