Crna Gora u vremenu post-korone

Piše,

Doktor Boris Maslovski 

Vanvremenski film jugoslovenske kinematografije Variola vera, režisera Gorana Markovića, dramski prati događaje u toku epidemije velikih boginja, koja se desila 1972. na teritoriji tadašnje SFRJ. Tokom te epidemije preminulo je 40 osoba, a 184 je bilo zaraženo.  Tokom borbe sa variolom, epidemiološke službe i zdravstveni radnici iskazali su velike napore i požrtvovanje, tako spriječivši epidemiju širih razmjera, zbog čega su 21. aprila iste godine dobili priznanje Svetske zdravstvene organizacije. Jedan dio filma prati i organizovanje birokratskog aparata države prilikom suočavanja sa opasnošću i ponašanje odgovornih ljudi, i ne može, a da se ne primjeti, sličnost sa sadašnjom situacijom.

Upečatljiva je scena na početku filma gdje akademik Kostić upozorava štab na opasnosti variole vere ukoliko se bude oklijevalo sa restriktivnim mjerama. Mišljenja o mjerama koje su bile primjenjene tokom te epidemije, i koliko se čekalo na njih, bila su podijeljena, ali na poslijetku se uspjelo u tome da se ta epidemija obudza.

Situacija sa Covid-19 virusom je nadasve komplikovanija. Po svim upozorenjima Svjetske zdravstvene organizacije, ovaj virus je među nama i on će trajati. Po upozorenjima stručnjaka, epilog ove pandemije se ne nazire u sledećih 12-18 mjeseci, a u zavisnosti od zdravstvene, odnosno epidemioške politike, zemalja taj period može biti duži ili kraći.

Nedavno objavljena procjena američkog futuriste Pitera Švarca, ispred Svjetskog ekonomskog foruma, predviđa tri scenarija i sva tri su moguća u zavisnosti od toga kako će određena zemlja prići problemu ove pandemije, uzimajući u obzir zdravstvene i ekonomske aspekte.

Prvi scenario je najidealniji. Tu su zemlje koje djeluju promptno, od starta imaju niske stope obolijevanja (azijske zemlje poput Japana, Južne Koreje i sl.), imaju razvijene programe praćenja kontakata (mobilne aplikacije, elektronski servisi), a time i izbjegavajući potrebu da drže čitavu zemlju pod restriktivnim mjerama. Takođe, stanovništvo je disciplinovano i veoma upućeno u značaj korišćenja maski i primjene preventivnih mjera. Primjera radi, azijske zemlje mjere socijalne distance, odnosno izbjegavanje fizičkog kontakta (rukovanje, ljubljenje), odavno drže za norme ponašanja, maske se nose, kako zbog zagađenja vazduha, tako i kao zaštita od zaraze. Ove zemlje su već poučene pređašnjim epidemijama (SARS, MERS) koje se već „uobičajeno“ javljaju svakih četiri godine.

I pored svega navedenog, pivotalni momenat kako za ovaj, tako i za ostale scenarije, će biti pronalazak i primjena vakcine, i tek nakon toga se može očekivati ekonomski i socijalni oporavak. Za pomenute zemlje, i u slučaju da vakcina bude otkrivena u skorije vrijeme, moguć je, po procjeni Švarca, postepen oporavak do početka sljedeće godine i otpočinjanje perioda „new normal“ – novog post-pandemijskog života, gdje će opet biti normalno odlaziti u restorane, na putovanja, javne događaje itd.

Drugi scenario uključuje drugi talas koji se očekuje ove godine, krajem jesenjih i početkom zimskih mjeseci. Vakcina može i biti otkrivena ove godine, međutim i za njenu masovu proizvodnju i primjenu, moraće proteći period, najvjerovatnije do sredine sledeće godine. Pritom, najmanje 50-60% stanovništva mora biti vakcinisano/imuno kako bi se uopšte postigli efekti. Ovaj scenario je ujedno i najviše očekujući za mnoge države.

Da li će drugi talas progredirati i samim tim nastati potreba za ponovnim totalnim restriktivnim mjerama umnogome zavisi od samog stanovništva. Brojni socijalni konflikti, demonstracije, protesti, javna okupljanja, nenošenje zaštitnih maski, izbjegavanje kontakata nose ogroman epidemiološki rizik širenja zaraze.

Treći, najnepovoljniji scenario, „kaskadnih kriza“ uključuje poredak gdje je prisutno naizmjenično smjenjivanje već postojićih kriza: ekonomskih, zdravstvenih, društvenih i političkih. U ovom scenariju vakcina nije pronađena u skorijem vremenu, a pandemija, i pored svih mjera, ne prestaje već samo ima manje fluktuacije unutar opšteg katastrofalnog stanja. Ovaj scenario može potrajati par i više godina. Države trećeg svijeta biće najosjetljivije na nastanak ovog scenarija.

Sve u svemu, gdje će se određena zemlja naći, i u kom scenariju, umnogome zavisi od same zemlje i mjera koje su sprovedene. Tehnologija igra bitnu ulogu, kao i disciplina stanovništva.

Moraće se primjeniti restrukturiranje i digitalizacija u privredi, proizvodnji, obrazovanju ali i u svakodnevnom životu svakog čovjeka.

Vraćamo se na već pomenuti film „Variola Vera“. Na poslijetku svog obraćanja Štabu, akademik Kostić na negodovanje i oklijevanje odgovornih u primjeni restriktivnih mjera, pod stanovištem da se na osnovu sumnje na variolu ne može zatvarati region, izgovara: “Sumnja!? Pa to je dovoljno!“

Dakle, u našem slučaju sumnje više nema. Pandemija Covid-19 u Crnoj Gori je prisutna, i nastavak prvog talasa je u toku.

Odgovorni smo prema svojim bližnjima, starijim sugrađanima, zdravstvenim radnicima, djeci. Odgovorni smo prema sebi.

Sve zdravstvene mjere koje država/Vlada/NKT može da primjeni, u borbi protiv ove pandemije, uvijek će se nalaziti „jedan korak nazad“ u odnosu na ponašanje koje mi, kao društvo, možemo i moramo da ispoljimo.

Naravno, u zavisnosti koji scenario želimo. Ukoliko naše ponašanje, kao što se može vidjeti do sada, ostane indiferentno na novonastalu situaciju, nemile scene iz drugih zemalja punih posmrtnih plakata, bolnica i groblja biće i naša svakodnevnica.

Nema tih sanitarnih mjera koje mogu spriječiti širenje zaraze u samom začetku, kako što to može odgovorno ponašanje svakog pojedinca, stalno i na svakom mjestu.

Potrebno je da svako od nas shvati značaj i način odgovornog ponašanja u ovoj nastaloj pandemiji. Zaštitne maske nisu postale izbor nego moranje, nisu modni detalj, zaštitne maske se nose tako da pokrivaju nos i usta, a ne ispod brade, oko vrata; zaštitne maske se ne postavljaju i ne „popravljaju“ prije nego što se temeljno operu ruke, toplom vodom i sapunom, u trajanju od 20 sekundi. Srdačno pozdravljanje i ljubljenje prijatelja i bližnjih, mora biti odloženo za neko drugo veselje, svadbu, maturu, u nekom malo daljem budućem vremenu.

Moramo dati prostora sebi i ljudima oko nas, primjenjivati socijalnu (fizičku) distancu. Svako okupljanje nosi ogroman epidemiološki rizik, i svaka javna ličnost, ali i svaki zdravstveni radnik, se moraju uzdržati od pozivanja građana na javna okupljanja. Ne možemo očekivati da svaki građanin primjenjuje sve mjere jednako dobro.

Svoj dio posla moraju obavljati i nadležno tijelo i službe: propuštanje turista bez epidemiološke obrade ili PCR testa, jednako može dovesti do importovanja slučajeva, ništa manje od povratka naših građana iz inostranstva. Primjera radi, zdravstveni troškovi koje može uzrokovati jedan zaraženi turista prema našim građanima, umnogome će prevazići prihode koji se mogu očekivati od turističkih usluga po tom osnovu. Potrebno je razvijanje i primjena digitalnih servisa/aplikacije u praćenju kontakata potvrđenih slučajeva, i njihova blagovremena izolacija. Preduzetnici i kompanije takođe moraju promovisati preporučene mjere prema klijentima, primjenjivati mjere dezinfekcije, adaptirati i digitalizovati poslovnu politiku.

U suprotnom, sljeduje nas treći scenario i nepoštovanje ovih preporuka moraće dovesti do ponovne i dugotrajne primjene totalnih restriktivnih mjera, koje ne idu na korist ikome. Ni djeci koja ne mogu ići u škole, ni radnicima koji ne mogu ići na poslove, ni hroničnim bolesnicima koji ne mogu ići u zdravstvene ustanove na liječenje. U ovom scenariju, ako je uopšte potrebno reći, nema turizma, od kojeg imamo tolika očekivanja. Kao uvozno zavisna zemlja, ekonomski aspekt produžene pandemije pogodiće svaku porodicu, a opterećenje na zdravstveni sistem biće preveliko.

Od nas zavisi.

#DistancaRukeMaska