Dodik na raskrsnici: Bijeg, secesija ili nešto treće?

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Moskva, koja je godinama koristila Dodika kao korisnog idiota u regionu, sada ima ozbiljnije probleme. Putin se bavi Ukrajinom i nije mu prioritet spašavanje balkanskih lidera u nevolji. Da stvar bude gora, ako bi Dodik otišao u Rusiju, on bi se momentalno pretvorio u samo jednog “balkanskog azilanta” u Moskvi, negdje između Viktora Janukoviča i raznih proruskih vođa koji su nestali u anonimnosti.“

Milorad Dodik, samoproglašeni zaštitnik srpskog naroda, politički šerif Republike Srpske i čovjek koji je dvadeset godina na vlasti igrao simultanku sa Beogradom, Moskvom, Briselom i Sarajevom, sada se suočava s onim što je neminovno—posljedice. I gle čuda, izgleda da mu se više ne sviđaju. Dok se u RS-u sve više priča o bijegu, a iz Moskve dolaze signali da Putin ima prečeg posla, Dodik se suštinski kreće unutar entitetskih granica, kao da je nevidljiva ruka povukla rampu za izlaz. I šta god on kazao, stjeran je u ćošak.

Ovo nas dovodi do ključnog pitanja: šta će Milorad Dodik uraditi sada kada mu se sve karte raspadaju po bleferskom stolu? Hoće li se herojski povući u svoju bajkovitu secesionističku tvrđavu i naoružam lojalnim pripadnicima MUP-a RS čekati kraj? Hoće li u nekom noćnom letu nestati prema Moskvi ili Tel Avivu? Ili će, po starom dobrom receptu, pokušati izazvati haos, pa se zatim igrati uloge žrtve pred svojim narodom i naivnim svijetom?

Bijeg: opcija za gubitnike (ili pametne ljude?)

Njemački mediji spekulišu da bi Dodik mogao pobjeći u Rusiju ili Izrael. Za njega sjajna ideja, osim što ima mali problem—niko ga ne želi.

Moskva, koja je godinama koristila Dodika kao korisnog idiota u regionu, sada ima ozbiljnije probleme. Putin se bavi Ukrajinom i nije mu prioritet spašavanje balkanskih lidera u nevolji. Da stvar bude gora, ako bi Dodik otišao u Rusiju, on bi se momentalno pretvorio u samo jednog “balkanskog egzilanta” u Moskvi, negdje između Viktora Janukoviča i raznih proruskih vođa koji su nestali u anonimnosti.

Pa je tako tokom jučerašnjeg dana Dodikov plan putovanja u Rusiju neslavno propao. Prema informacijama iz izvora bliskih Dušanu Peroviću, a kako prenosi Slobodna Bosna, šef Predstavništva RS u Moskvi, oko 15 sati pozvao ga je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije. Poziv sa tako visokog mjesta u ruskoj vlasti obradovao je Perovića, ali ne i ono što mu je hladno i kratko saopćio ministar Lavrov:

„Gospodine Peroviću, zovem vas da kažem da se odlaže posjeta predsjednika Milorada Dodika. Predsjednik Vladimir Putin ga ne može primiti“.

Šef Predstavništva Dušan Perović preko koga se odvijaju svi kontakti Moskve i Banja Luke je upitao ruskog ministra postoji li mogućnost da se njihovi šefovi Dodik i Putin barem čuju telefonom, na šta mu je odgovoreno: „Na žalost, ne postoji, predsjednik Putin ima mnogo obaveza i ne može“.

A Izrael? Pa hajde da budemo realni—zašto bi Izrael primio Dodika? On nije oligarh, nema milijarde dolara unosnih poslova, a osim povremenih egzotičnih sastanaka s Netanjahuom, nikada nije bio ozbiljan igrač u toj priči.

I na kraju, imamo njegov nagli preokret—umjesto u Moskvu, Dodik ide u Trebinje na energetski samit. Očigledno, kad su svi pravi izlazi zatvoreni, ostaje samo put u unutrašnjost.

Eskalacija: “Ako tonem, neka potone sve!”

Ako ne može pobjeći, Dodik ima još jedan potez: eskalaciju sukoba. I evo ga, ponovo na djelu. Najnovija “genijalna“ ideja vlasti RS-a je da entitetski MUP preuzme nadležnosti Granične policije BiH. Drugim riječima, Dodik bi da postavi svoju policiju na međuentitetsku liniju, kao da se već odvojio. Da stvorio pardržavu nekakvom Balvan revolucijom 2?

I šta ćemo sad? Hoće li Federacija BiH postaviti svoju policiju na drugu stranu? Hoćemo li gledati scene iz nekog lošeg filma u kojem se lokalni policajci nadmudruju na granici nepostojeće države ili nekakvu kninsku reprizu Martićevih milicajaca u akciji postavljanja granica srpskog sveta? Ili će međunarodna zajednica ovaj put stvarno reagovati, umjesto što piše saopštenja i “prati situaciju s velikom zabrinutošću”?

Ono što Dodik ne shvata (ili se pravi da ne shvata) jeste da su ovakvi potezi opasni ne samo za BiH već i za njega lično. Eskalacija može dovesti do toga da konačno dobije ono što je izbjegavao cijelu svoju političku karijeru —hapšenje.

“Gdje su mi prijatelji?”

Dodik je godinama igrao igru velikih sila, ali problem s igranjem takvih igara je što na kraju ostaneš sam, pogotovo ako nisi ne velika, nego nikakva sila.

Beograd je već odavno digao ruke. Vučić, iako voli da koketira s idejom “srpskog sveta”, zna da ne može otvoreno podržati Dodikove avanture, jer bi mu to zatvorilo vrata ka EU.

A Moskva? Pa, ako ni Janukovič nije dobio ništa više od egzila, ako je Bašar el Asad dobio zaborav, šta bi Dodik mogao očekivati? Putin ne spašava one koji mu više nisu korisni.

I Brisel? Evropska unija je, kao i uvijek, zbunjena i spora, ali ovaj put postoji realna šansa da se konačno odluče za sankcije koje će ga stvarno pogoditi.

Šta slijedi?

Milorad Dodik je do sada uvijek uspijevao izigrati sistem, pronaći saveznike, manipulirati situacijama i na kraju se izvući. No, ovaj put stvari izgledaju drugačije. Pravosudni postupci se ne mogu tek tako zaustaviti, međunarodni pritisak raste, a njegove eskalacije postaju sve rizičnije.

Ako izabere bijeg, postaće samo još jedan u nizu balkanskih političara koji su pobjegli kada su shvatili da im je kraj. Ako izabere eskalaciju, rizikuje ne samo svoju slobodu već i potencijalni sukob koji bi mogao imati ozbiljne posljedice.

Jedno je sigurno — Dodik više nije neprikosnoveni vladar RS-a. Sve više se kreće u krugu entitetskih granica, sve manje mu vjeruju čak i oni koji su mu bili odani. A kad jedan autokrata počne gubiti moć, nema više povratka.

A sad ostavimo po strani velike riječi i političke fraze, budimo malo lični

Kakav čovjek moraš biti da čitav narod, u koji se kuneš, držiš kao taoce samo zato što ne želiš otići?

Nije ti teško, Milorade, dok gledaš očeve koji se bore s PTSP-om. Nije ti teško dok majke sa zebnjom gledaju svoju djecu, dok ta ista djeca nemaju rezervne države, avione, kamione i nekretnine kao ti. Nije ti teško da zbog svoje pozadine sve njih gurneš u neizvjesnost, strah i ratnu bijedu.

I šta god da se desi — čak i da izbjegneš ono što zaslužuješ, a to je zatvor — kako ćeš pogledati u oči sve te ljude kojima si, iz čiste sebičnosti, posljednjih sedmica napravio pakao od života?

I još za sebe kažeš da si dobar čovjek?

Nisi, Milorade. Loš si čovjek. Baš loš.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)