Dubrovnik kao spomenik i opomena

Piše

Sreten Perović

Vjerovatno su i najstariji teatarski umjetnici i još živi pozorišni službenici, kao i nekadašnji revnosni pozorišni posjetioci (ako takvih u Velikoj sali CNP još ponekad ima), zaboravili dane od prije više decenija, kad je u gradu na Morači, ondašnjem Titogradu, kao i u drugim jugoslovenskim kulturnim centrima, gotovo svaka nova pozorišna premijera doživljavana kao društvena, a u izuzetnim slučajevima i kao državna svečanost.

Tada su se i građani koji su rijetko išli u pozorište, svakako ne samo zbog skromnih materijalnih mogućnosti i drugih ograničenja, o događanjima u Narodnom pozorištu obavještavali najviše od njegovih posjetilaca, dijelom od vijesti u štampi i na radiju, a oni koji su bili više zainteresovani informisali su se iz pozorišnih kritika autora ovih redova koji je, kao stalni pozorišni kritičar Pobjede, decenijama u kontinuitetu pratio i prikazivao ostvarenja na pozornici u svojem Gradu, ali i na jugoslovenskim internacionalnim festivalima: Sterijinom pozorju u Novom Sadu, Festivalu malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije u Sarajevu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Ohridskom ljetu, beogradskom BITEF-u…

MORALNO DEJSTVO

Kao u Knjaževini Crnoj Gori pri kraju 19. vijeka, pozorište je nakon Drugog svjetskog rata u Titovoj Jugoslaviji, naročito u danima „obnove i izgradnje” i neposredno nakon tog perioda, imalo izrazito domoljubno, a istovremeno nadnacionalno značenje i ozračenje, podsticajno moralno dejstvo i nesporan socijalni uticaj. I to ne samo kad su izvođena poznata djela „jugoslovenskih pisaca” Petra Drugog Petrovića Njegoša („Gorski vijenac” i „Lažni car Šćepan Mali”), Marina Držića („Dundo Maroje“), Jovana Sterije Popovića („Pokondirena tikva”, „Laža i paralaža”), Miroslava Krleže („Gospoda Glembajevi”, „Leda”) ili komedije iz malograđanskog života Branislava Nušića („Gospođa ministarka”, „Ožalošćena porodica”, „Sumnjivo lice”), već i kad su na repertoaru bila univerzalno cijenjena klasična ili savremena djela, pa i djela crnogorskih autora.

Izuzetan uticaj na razvoj pozorišne umjetnosti zadugo su imala dva međusobno različita, a visoko ci jenjena internacionalna festivala Sterijino pozorje, koje se događalo (i sad se događa) u proljeće, i Dubrovačke ljetne igre usred jadranske kupališne sezone.

VRIJEDNA DJELA

Stota premijera u Crnogorskom narodnom pozorištu, računajući od obnove zgrade CNP 1997, po mnogo čemu za nas značajne, obnoviteljske godine jeste značajan jubilej. Zato što pozorište i u današnjoj Crnoj Gori i Kraljevsko na Cetinju i Crnogorsko u Podgorici nije samo umjetničko, pa i edukativno središte, već i izvanredni barometer civilizacijskog nivoa i podsticajni činilac u kulturnom, duhovnom odgajanju svih aktivnih generacija naših građana. Čitajući na nov način svoje ukupno kulturološko nasljeđe, prevrednujući dramska i dramaturška ostvarenja, crnogorski pozorišni neimari ostvarivali su i ostvarili i u ovom periodu djela vrijedna trajnog pamćenja i proučavanja, kojima će se budući teatrolozi vraćati sa respektom i pijetetom.

Ovom periodu je, kao što je poznato, u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju (1994) prethodila dirljiva i po svim umjetničkim i društvenim kriterijima vanredno značajna premijerna izvedba„Princeze Ksenije” kultnog autorskog djela Radmile Vojvodić, koja je i režirala ovu svoju dramu. Taj umjetnički i društveni događaj ostaje kao nezaboravna domovinska tugovanka, koja je istovremeno istorijska opomena i nužna katarza za savremene crnogorske građane, prije svega za Crnogorce. Obnoviteljski proces u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta predstavlja radikalno nova postavka „Gorskog vijenca”, koju je i dramaturški i rediteljski priredio naš internacionalno cijenjeni reditelj i teatarski pedagog Branislav Mićunović Žaga. Ta postavka je najavila drukčiji, ne manje interesantan, prilaz slavnom Njegoševom djelu, ali i zbivanjima koje to djelo direktno ili indirektno obrađuje.

Slijedile su uspjele premijere: „Kako se ko rodi” Kralja Nikole u rediteljskom tumačenju Blagote Erakovića (1998), Kišova „Elektra” u režiji Egona Savina (2000), premijera neoverističke balade „Otpad” Ljubomira Đurkovića (2002), „Lažni car” Mirka Kovača u postavci Branislava Mićunovića (2003) i druge.

JEZIK I FABULA

Stota premijera Crnogorskog narodnog pozorišta, po mnogo čemu je neobična. Oživljavanjem „Ekvinocija” na sceni CNP-a vraćaju nam se kao aktuelna opomena, svevremena bolna iskustva žitelja /sa/ ove jadranske obale (Slovenačkog, Hrvatskog i Crnogorskog primorja). Svejedno što ta patnička iskustva potiču i iz najstarijih, antičkih vremena. Konte Ivo Vojnović je sve to slikao osobenim jezikom, čija dijalekatska obojenost navješćuje atmosferu sudbinskog trajanja fatalnosti interpersonalnih sukoba i čulnog neprihvatanja zatečenih socijalnih ili porodičnih okolnosti, iako sve to prožima žustri verbalni otpor uprkos nepostojanju bilo kakvog svjetionika na vidiku. Ali, ta latentna pustoš, to mukotrpno bijeloudovičko iščekivanje, ta uzaludnost pothranjvanja nade gotovo uvijek na kraju prelazi u rekvijemsku pomirenost. No, i uz primjese sirotinjske primorske gordosti, koja nestaje pri prvim naletima grube realnosti, tek se posredno može naslutiti samodovoljni Dubrovnik, u ehu njegove nekadašnje gospostvenosti. Te slike nam se vraćaju iz drugih djela konte Iva kao sentimentalno izgrađivana uspomena na duhovne smjernice Raguzina, na njegovano dostojanstvo i slobodarstvo, građansko gospodstvo, vjeru u blagotvornost života, sve je to našlo odziva u djelima Iva Vojnovića, i u njegovim klasnim i donekle klasičnim dramskim elegijama. Ali, tu je i žustra opomena da strasti samoodržanja i saoodricanja (zavičaja i njegovih oskudica, naslijeđenih moralnih obaveza i opterećenja, građansko-malograđanskih skrupula i prividne porodične sigurnosti) nemaju uporišta u modernijim vremenima. To se ogleda i u „Ekvinociju”, u njegovoj svedenoj fabuli i pitoresknim likovima. Ako se tada mlada dramski pisac nije mogao osloboditi uobičajene moreplovne sudbine svojih zemljaka, on se s pouzdanjem oslonio na jezik koji dočarava rastuće raspadanje porodične patrijarhalnosti pred nasrtajima sumnjivog bogaćenja i osionosti naglo ojačalih „bogatuna”.

Gostujući reditelj zavidnog kazališnog renomea, internacionalno cijenjeni Ivica Kunčević, dosljedno je slijedio vlastita nastojanja da stilski osavremeni i značenjski aktuelizuje osnovne piščeve poruke, a da pritom ne zapostavi izvornu dramsku atmosferu koju je, u naglašeno simbolizovanom dekoru Vane Prelević, brojni glumački ansambl u prvom dijelu predstave dočaravao slijedeći intencije maštovitog reditelja. Ali upravo je ta ekspozicija osnovne ideje i pisca i reditelja bila usporenija nego što je to bilo u skladu sa ritmom predstave u nastavku, naročito u furioznom završnom dijelu.

ESTETSKI DOMETI

Znatne estetske domete u predstavi „Ekvinocija” postigli su brojni mladi članovi ovog uigranog glumačkog ansambla, ali krunska ostvarenja pripadaju dramskim umjetnicima starijih generacija, u ovom slučaju posebno robustnoj i osvjetničkim prezirom prožetoj Varji Đukić (Jele) i osionom, otuđenom, beskrupuloznom bogatunu Branimiru Popoviću (Niko Marinović). Njima se priključuju Mirko Vlahović (Vlaho Slijepi), Momčilo Otašević, Zaklina Oštir, Danilo Čelebić i ostali, zavisno od zadatka koji iziskuje tumačeni lik. Najvećem dijelu ovog brojnog glumačkog ansambla, u kojemu je svaki pojedinac imao osoben lik, međutin, nedostajala je razgovjetnost, te je mnogo teksta bilo sasvim ili nedovoljno nerazumljivo, za što svakako nijesu odgovorni samo glumci.

Treba naglasiti da ova postavka „Ekvinocija” sugeriše mogućnost da se uslovno naša oboljela i ogoljela svakodnevica može metaforično osloniti na sudbinske okolnosti koje svojom naturalističkom vizurom tretira konte Ivo Vojnović. Ali je i rediteljsko insistiranje na žustro sukobljavanje pravde i nepravde, na grubo (savremeno) potiskivanje i izigravanje istine i pravdoljublja, koje ostavlja trajne ožiljke i hotimične „zaboravnosti” i nemilosrdno gazi sve pred sobom, jednako konstatacija i britka opomena, jer se sugeriše da se i otuđenici guše u sopstvenom zavaravanju, samozavaravanju, koje pogađa današnje tajkune kao ondašnje bogatune, ali i to može da upućuje na nerealne vrijednosti života i tako doprinosi moralnom i materijalnom suicidu ugroženog savremenog čovjeka.

Razgranato djelatno stablo današnjeg CNP-a

Koncepcijski znatno drukčije nego što je bilo do 1997, CNP je i dalje u fazi pune ekspanzije. Vlastite premijere i reprize, koprodukcijski scenski projekti, gostovanja značajnih teatarskih ostvarenja iz drugih sredina, muzičke, baletske i likovne (a nadajmo se i literarne) priredbe, hepeninzi i performansi evropske avangarde, festivalska okupljanja i gostovanja, oživljavanja gotovo zaboravljenih pozornica po crnogorskim gradovima, kadrovska obnova u svim segmentima pozorišne djelatnosti, pedagoški scenski projekti na javnoj provjeri (s Fakultetom dramskih umjetnosti sa Cetinja), ustanovljenje teatroloških i dramaturških edicija, kompjuterizacija Dokumentacionog centra i budućeg Teatrološkog instituta, mala scena velika scena, Poetski teatar…. To je djelatno stablo današnjeg CNP-a. Ne bez razloga pomognuto od države, repertoarski i stilski razuđeno i stvaralački provokativno, s mogućnostima koje pruža da se izraze i afirmišu, pa i sa drugih kulturnih tržišta u svoj zavičaj vrate grupe u pojedinci, muzički, dramski i ini scenski umjetnici i stručnjaci.