Genij iz Pljevalja

Dobro jutro! Ne mislim na premijera ovđe, mada teško odolijevam analogijama. Ne mislim ni na Nebojšu Medojevića. Niti na pozitivan primjer košarkaša Andrije Grbovića, koji je upravo započeo sezonu na mom univerzitetu u Americi. Mislim na srednjoškolca Lazara Tomića, kojega su crnogorske institucije i mediji promovisali u načnog vunderkinda, bez da su posvetili trunku svog vremena provjeri informacija i podataka koje je dečko iznosio.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Genij iz Pljevalja

Isto tako očekujem da će se sada obrušiti na njega, zaboravljajući da je riječ o nesumnjivo talentovanom đetetu, koje se malo zaigralo sa vještačkom inteligencijom, i koje ne treba sada udariti po glavi, nego mu ostaviti prostor da grešku ispravi i pokazati mu putokaz na koji način da ispravno juri svoje akademske interese i snove, i da svoj doprinos nauci. Ako ga to interesuje uopšte.

Prvi ko je primjetio da nešto ne štima u priči mladog Pljevljaka su bili administratori Polucije, bez kojih prvo ne bih uopšte obratio pažnju na temu iz jutarnjih pograma, a i kad bih obratio pažnju, ne bih znao o čemu ovaj mladi čovjek govori i da li to . Dok su novinari lomili jezik da izgovore teorijske koncepte o kojima ovaj tinejdžer govori, niko se od njih nije śetio da provjeri ili pita one koji znaju, ima li ovo što ovaj dečko govori smisla.

Nisu to uradili ni u državnim institucijama koje bi trebalo da znaju o čemu dečko govori.

Sa druge strane, mnogi koji su potrčali da proslave genija na prvu loptu, sada već mladog momka polivaju prljavštinom zaboravljajući da se radi o tinejdžeru, o srednjoškolcu i o đetetu na kraju krajeva. Upoređuju ga sa Šćepanom malim, i koriste činjenicu što je iz Pljevalja da ga uporede sa premijerom i njegovom političkom agendom.

Toksičnost korisnika društvenih mreža, o kojoj smo juče pisali, ni na ovom primjeru ne preza ni od čega. Nema odgovornosti prema mentalnom zdravlju đeteta i mnogi stari panjati sakriveni iza raznih avatara koriste i ovu priliku da izbljuju ogromnu količinu frustracije na nedužnom đetetu.

Jer nije Lazar kriv. Prvo, kriva je škola, koja očigledno ne govori dovoljno o akademskom integritetu. Jer se, uprkos uvreženom mišljenju, ljudi sa integritetom ne rađaju, nego vaspitavaju. Niko se nije rodio kao dobar ili loš čovjek, nego se tome učio.

Ako pomjerimo sa strane ova naklapanja o Crnoj Gori kao provinciji u kojoj bi svaki avanturist i probisvjet mogao da postane kralj, ova priča može imati jednu potpuno drugu poruku. Optimističku ili optimističnu.

A to je ona da nam primjer Lazara Tomića pokazuje sve mogućnosti i rizike vještačke inteligencije. U njegovoj radoznalosti treba viđeti priliku. Zamislite da je Lazar imao dovoljno pismenog profesora ili mentora, koji bi usmjerio njegov istraživački talenat. Ni sad nije kasno. Iz ovoga treba da izvuče lekciju i da krene dalje.

I nije Crna Gora nekakva rupa u kojoj prevara uspijeva i nagrađuje se. Akademski integritet je na globalnom nivou doveden u pitanje. Tanka je granica između korišćenja vještačke inteligencije kao proteze sa prozivodnju kvalitetnih naučnih radova – i plagiranja i potpunog prepuštanja tome da vještačka inteligencija odradi cio posao za vas.

Lazaru treba pružiti šansu i podržati njegov nesumnjivi talenat. Ko jedini treba da bude sankcionisan su mediji i institucije, to jest pojedinci u njima, koji su kolektivno zakazali u poslu koji savjesno i odgovorno treba da obavljaju.

To je to za danas. Ugodan ostatak dana želimo

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)