Istorija se ponavlja, ali je svaki put sve skuplja

Ruska invazija u Ukrajini i dalje traje i sve je više istoričara i analitičara koji prepoznaju, uz naravno brojne razlike, paralele sa postupcima Hitlera prema njemačkim susjedima u drugoj polovini 30-tih ali i sa projektom Slobodana Miloševića u ranim 90-tim prošlog vijeka.

Piše: Zdravko Mijanović

Ruska invazija u Ukrajini i dalje traje i sve je više istoričara i analitičara koji prepoznaju, uz naravno brojne razlike, paralele sa postupcima Hitlera prema njemačkim susjedima u drugoj polovini 30-tih ali i sa projektom Slobodana Miloševića u ranim 90-tim prošlog vijeka.

Hitler je marta 1938. pripojio (anschluss) Austriju. Tome su prethodile stalne aktivnosti podrivanja jedinstva, integriteta i političkog sistema Austrije a sve pod velom navodne brige za njemački narod koji tamo živi. To i te kako podsjeća na Putina i djelovanje ruskih ekspozitura u Ukrajini. Dio stanovništva Krima i Donjecka je sa oduševljenjem gledao na ambicije Putina taman onako kako je većina Austrijanaca doživjela i prihvatila pripajanje njemačkom Rajhu. Opravdanje za ovaj postupak je bio jednostavan: Austrijanci su Njemci. Slično ponavljaju i danas ruski imperijalisti, kao i oni koji ih, posebno na Balkanu, podržavaju: “Ukrajinci i Rusi su jedan narod. Ukrajinci su izmišljena nacija. Ukrajinci su Rusi!”.

Politika tadašnjeg Rajha je vođena sloganom: “Svi Njemci u jednoj državi” što opet podsjeća na poruke ruskog svijeta ali i na politiku Slobodana Miloševića “Svi Srbi u jednoj državi”. Podsjećam, Jugoslovenska narodna armija, čiji sam bio oficir, pretvorena je u ekspozituru upravo tog projekta kojem se ipak i sudilo pred međunarodnim krivičnim tribunalom. Nemam sumnje da će se suditi i ruskom rukovodstvu, kao i generalima i aktivistima na terenu, onako kako se sudilo nacistima u Nirnbergu.

Žalosti i zabrinjava činjenica da ruska imperijalna politika u Evropi najveću podršku ima na Zapadnom Balkanu, na prostorima đe značajnije žive pripadnici srpskog naroda (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, dio Kosova) a koji su, zajedno sa svima ostalima, trebali steći iskustvo i naučiti lekcije o pogubnosti i besmislenosti velikodržavnih projekata. Da stvar bude još gora potvrđuje činjenica da se ponavlja i iskustvo sa medijima. Kao i u Rusiji, vodeći mediji u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori instrumentalizuju se u cilju opravdanja i/ili relativizovanja ruske invazije i imperijalističkih i nacionalističkih ciljeva kao i čestog neosnovanog predstavljanja Rusa da su bile žrtve diskriminacije i nasilja u Ukrajini.

Navedeni pristup je jako sličan iskustvu Njemačke i njenim ambicijama, upravo po osnovu navodne brige za sunarodnike u zemljama okruženja. Hitlerova Njemačka je 1938. anektirala područja na kojima su živjeli sudetski Njemci, da bi godinu dana kasnije okupirala i čitavu teritoriju današnje Češke. Obrazloženje je bilo, navodna patnja etničkih Njemaca.

Pod izgovorom da je njemačka manjina terorisana, mučena, ubijana, đeca otimana od roditelja i pretvarana u Poljake, 1. septembra 1939. godine u pola pet ujutro, počeo je Drugi svjetski rat. Sa njemackog broda otvorena je vatra na poljsko poluostrvo Vesterplate. Njemacke trupe su prešle poljsku granicu, a ratno vazduhoplovstvo je započelo bombardovanje poljskih gradova. Povod za rat bio je „specijana operacija“,  lažni napad Poljaka na njemacku radio stanicu na oko 5-6 km na teritoriji Njemačke. Lažni napad bio je povod za rat.

Oko pet sati po lokalnom vremenu, 24.02.2022. godine predsjednik Rusije Vladimir Putin, najavio je „specijalnu vojnu operaciju“ (terminologija sa Hitlerom jako slična), kojom prilikom je istakao: “Cilj joj je zaštititi narod koji je ugrožavan i nad kojim režim u Ukrajini provodi genocid već osam godina“. Nekoliko minuta kasnije počeli su raketni napadi na lokacije širom Ukrajine. Bez objave rata. Putin je otpočeo rat na isti datum kad je Hitler objavio svoj nacistički program. Program je predviđao ujedinjenje svih Njemaca u cilju stvaranja Velike Njemačke. Putin izjavljuje da su Ukrajinci i Rusi  “jedan narod”, i da kao takvi Ukrajina ne zaslužuje da ima državu.

Putin, Lavrov, Zaharova i mnogi drugi propagandisti, ponavljaju da sadašnja agresija na Ukrajinu ima za cilj da zemlju “oslobodi od narkomana i neonacista…”

Njemački Rajh je 22. juna 1941. napao Sovjetski Savez . “Blickrigom” Adolfa Hitlera na istok počela je najkrvavija faza Drugog svjetskog rata. Kako je završio poznato nam je. I Putin je namjeravao da svojim “blickrigom” osvoji Ukrajinu, ali već u nekoliko neđelja rata taj plan je skroz propao. Posljedice rata gledamo svakodnevno. Pored velikih ljudskih žrtava, teških zločina svjedočimo i egzodusu miliona izbjeglica.

Hitler je u velikoj mjeri potcijenio protivnika, vojnici Crvene armije borili su se žilavo i uporno. To isto se događa danas u Ukrajini. Putin je potcijenio hrabrost i odlučnost Ukrajinaca da brane svoju zemlju. Propali su mu i planovi sa “petom kolonom” i instaliranjem podaničke vlasti na državnom i lokalnom nivou.

Hitlerov rat pokazao se kao masovni vojni zločin. Gebelsovom propagandom sprovođena je ideologija “krvi i tla“ u uvjerenju da su kao „arijevska rasa“ superiorniji od drugih naroda.

Sadašnja propaganda je nadvisila tadašnju. Tvrdilo se da je Ukrajina napala Rusiju. Kada su ruske snage zauzele aerodrom u Sinferopolju, na Krimu, istog dana je ruski ambasador pri EU, izjavio da tamošnje trupe nijesu ruske. Slične izjave dali su i ostali visoki zvaničnici Ruskje Federacije, pa i sam predsjednik Putin.

Za rat u Ukrajini najcešće uočeni narativ je na stanovištu da je Rusija bila prinuđena da preventivno reaguje “intervencijom” (“specijalnom vojnom opercijom”), kako bi spriječila Treći svjetski rat (?!). Vrlo bizarna je  izjava  Lavrova: “Rusija nije napala Ukrajinu”.

 I kod nas i u okruženju, često se čuje o ugroženosti naroda, vjere, crkve, porodice, o određenom seksualnom moralu … Tvrdi se, zamislite, da Rusi u Ukrajini upravo brane tradicionalne vrijednosti i da je to u interesu svakog pravoslavca i izvan Rusije.

Mnogi argumenti za povod za napad su bili iracionalni, amoralni i totalitarni.

Paralela postoji i između Hitlerove, Miloševićeve, Putinove diplomatije i tenkova. Sličnosti ima i u ponašanju zapadne demokratije koja i dalje nije brza i odlučna, naročito nije bila brza u prvim danima/sedmicama okupacije Ukrajine, sa odlukama koliko je trebala biti. Dozvoljeno je da pregazi zemlju a sada se govori i o navodnim ambicijama prema Moldaviji. Naravno opet zbog “brige” za tamošnje stanovništvo koje zbori ruskim jezikom. Hitler je polagao pravo na njemački jezik, bez obzira đe se on govori. Slično je bilo sa Miloševićem u odnosu na srpski jezik.

Svjedoci smo velikih napora na ekspanziji “ruskog svijeta” i inih drugih “svetova” koji bi trebalo da počivaju na posebnim vrijednostima. Poraz Rusije (u Ukrajini) bio mogao da znači i kraj “Ruskog svijeta” koji je inspirisao i stvaranje “Srpskog sveta” od kojeg se nadam da će se odustati u miru.

Na kraju, kada govorimo o paralelama ne treba zaboraviti ni na rusku dezintegraciju Gruzije. Od tada se već računa na strategiju “malo po malo” (“korak po korak”) slabljenja (zapadnih) protivnika. “Istorija se ponavlja, ali svaki put više košta”- kazao je Vinston Čerčil.

(Autor je član Koordinacionog odbora GI 21. maj za Podgoricu, završio Vojnu akademiju kopnene vojske i Generalštabnu akademiju, u MUP Crne Gore obavljao visoke rukovodne funkcije)