Istorijo, očinjeg ti oca, što nagrdi ovog Crnogorca

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Nizašta me veliko nisi odredila, mladosti moja – i na tome ti hvala. Po sjećanju parafraziram rani stih Arsena Dedića. Mogla bi to bti pjesma iz zbirke „Brod u boci“ – ali sjećanje me izdaje, ne mogu biti siguran.

Arsen je ipak postao veliki. Osim što je bio najveći jugoslovenski kantautor, bio je i vrlo solidan, zapravo jedinstven estradni pjesnik.

Veličinu često prati autoironija: svijest da niko, pa ni ti, nije doista velik. Da svi smo prašina, svi smo slabi i grješni. Kao što je rekao moj dragi prijatelj Emir Imamović: osnovni preduslov da čovjeka uzmeš za ozbiljno je da sam sebe ne uzima za ozbiljno.

Danas je, međutim, vrijeme kada se sve proglašava „istorijskim“. Pogledajte novinske naslove: istorijsko ovo, istorijsko ono… Ako je sve istorijsko, onda ništa istorijsko nije. Hiperinflacija istorije obezvrjeđuje istoriju.

Crnogorski premijer Dritan Abazović opsjednut je istorijom: zapravo ne toliko istorijom, koliko svojom ulogom u njoj. Po tome je on nalik na sve loše pjesnike: one koji su više od poezije voljeli sebe u poeziji.

Proglašavati sebe i svoje postupke istorijskim, znak je odsutva dobra ukusa. Znak je, takođe, ozbiljne obrazovne insuficijencije. Nakon Fukoa i poststrukturalista, nema ozbiljna čovjeka koji prema istoriji neće zauzeti kritičku distancu. Povijest je književna forma: ona je narativna fikcija.

Premijer, da skratimo, pokazuje ozbiljne simptome mesijanskog kompleksa. U prostoru politike, koja je ekosistem u kojem najveću evolutivnu sposobnost obezbjeđuje  hladni pragmatizam, to je slabost. Da je premijer Ahil, mesijanski kompleks bio bi njegova peta.

To je slabost i to znaju svi. Zna to i svita poltrona koja aplaudira svakoj premijerovoj mesijanskoj manifestaciji. Premijer, dakako, misli da sam mu ja neprijatelj, a svita poltrona prijatelji. Dok stvari stoje posve drugačije. Onaj ko ti ukazuje na slabost misli ti bolje od onih koji tvojoj slabosti aplaudiraju. No otkad je svijeta i vijeka, svaki će čovjek savjet radije potražiti kod onoga koji potvrđuje njegove zablude, nego kod onoga ko će zabludu zabludom nazvati.

No ovo nije tekst o neostvarenom prijateljstvu između pisca i premijera.  Nego crtica o istoriji, otrovnoj i mučnoj istoriji.

Vidite: uprkos bjesomučnom radu ideologije napretka, istorija nije trijumf pravde i dobra. Istorija je (i) beskrajni niz zločina, izdaje, ljudske bijede. Istorija je zločin u kojem smo svi i dželati i žrtve. Ako poživi dovoljno dugo, žrtva bi mogla postati dželat. A martir grješnik. Istorija je, između ostalog, i istorija ljudi koji su poživjeli dovoljno dugo da se pomokre na sve dobro što su u životu uradili.

Vidite: i Ratko Mladić je istorijska figura. Istorijski je i njegov zločin. On je, pravo govoreći, krupnija istorijska figura od bilo kojeg političara koji je ovim prostorima vladao nakon Titove smrti. I Kosta, dječak masovni ubica, istorijska je figura: ono što je učinio on, nije niko prije njega, u poznatoj istoriji. Majka koja je žrtvovala sve za djecu, ona koja je trpjela poniženja, udarce i život kakav nikada nije trebala imati, sve da bi njena čeda imala najbolji život koji mogu imati – za nju i njeno herojstvo, koje je veće od herojstva najglasovitijega junaka, u istoriji nema mjesta.

I? Šta nam to govori o istoriji?

Vidite: kada Dritan šalje fatve na kritičare, kao nedavno na Daliborku Uljarević, on se upisuje u povijest diktatorskog gušenja slobode govora. Kada kriminalizuje kritičare  – doslovce kriminalizuje, jer ih naziva kriminalcima – on ispisuje povijest svjetskoga duha totalitarizma. Posve sam siguran da to nije uloga kakvu je sebi izmaštao u istoriji. A ona, istorija, šta da vam kažem, ima smisla za ironiju – to joj se ne može osporiti.

Takođe, moralo bi biti jasno kako postoji mnoštvo, čitava galaksija istorija. Ili barem dvije: povijest pobjednika i povijest poraženih. Pri čemu čovjek rafinirana ukusa zna da ono doista signifikantno i bliže istini valja tražiti u ovoj drugoj.

Stari sam čovjek, gravitacija će koliko sutra i nadamnom odnijeti konačnu pobjedu – jer gravitacija uvijek pobjeđuje. A stari ljudi – koliko ste puta tome svjedočili – vazda drve jedno te isto. Kažu kako je ponavljanje majka znanja. Kada ostarite, shvatite da je i majka senilnosti. Pa ne zamjerite ako sam vam ovo već pričao…

Svi smo mi,  što živimo ovdje, djeca malih naroda. A oni istoriju ne stvaraju. Nego je trpe. U svakom kontaktu sa istorijom, mali narodi su donji. Čerčil je, navodno, za balkanske narode rekao kako proizvode više istorije nego što mogu podnijeti. Ne: veliki proizvode više istorije nego što mi možemo istrpjeti. Ovo su zemlje aga i begova. Sultan nikad nije jedan od naših. On je nekad stolovao u Stabolu, danas je zapadno – u Briselu ili Vašingtonu, svejedno. Gdje god vidiš istoriju u nastanku, bježi odatle – to mi se čini kao razuman savjet.

Ima o tome jedna kratka i mudrošću bremenita sarajevska priča – i nju sam vam, ruku bih dao, već pričao.

Živio u nekoj mahali pod Trebevićem siroti hamal. Po čitav je dan naporno radio za bijednu nadnicu. Posao mu je padao lakše od čangrizave žene: kad bi se vratio kući, ona bi mu govorila o bogatstvu aga i begova kraj kojih je toga dana minula. Sjećala se kakva je ljepotica u mladosti bila i proklinjala oca što je dao za siromaha. “Rođena sam da živim u begovskoj kući”, govorila je, “a umrijeću u memli i bijedi”.

Jedne noći hamala i ženu mu probude pucnji. Izadju u avliju i vide: čaršija u plamenu.

”Šta se zbiva?”, upita žena komšinicu.

“Ubiše braću Moriće i ostale age i begove što digoše bunu protiv sultana. Ono dvori moćnika gore”, odgovori ova.

Kasnije, u postelji, privi se žena uz hamala i reče mu: “E nek si ti meni niko i ništa”.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)