Jesu li nas konačno raspametili?

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

„Raspameti!“. Tako je Ratko Mladić naređivao bombardovanje sa brda iznad Sarajeva.

Neselektivno bombardovanje, naravno, nije Mladićev izum. Iako se čini da podrazumijeva paljbu bez ciljanja, neselektivno bombardovanje snajperski precizno pogađa metu. A meta je, riječ „ras-pameti“ lijepo kaže: sama pamet žrtve; njen razum.

Ljudsko biće izloženo permanentnom neselektivnom bombardovanju uzalud traži razlog, logiku ili barem osnovnu matricu smrti izručene na njega. U slučaju neselektivnog bombardovanja, haos je sistem sam.  Najprije strada razum. Potom, pod teretom arbitrarno distribuirane smrti te neljudske – a zapravo podljudske – nepravde i surovosti, strada volja. Onda kada je slomljena čovjekova volja, sve je gotovo. Nakon toga, svejedno je da li je ona/on živa. Jer volja je ono što na koncu pobjeđuje. Ne veći topovi: jača volja. Zato su Bošnjaci pod embargom za uvoz oružja  pobijedili arsenalima JNA opremljenu srpsku vojsku u Bosni. Volja je razlog zašto ništa u svemiru nije slabije i ništa nije otpornije od čovjeka.

Crna Gora je već duže od četiri godine izložena raspamećivanju drugim sredstvima.

Postoji osnovni narativ specijalne operacije, koji je struktuiran tako da prividno poziva na razum: „naš evropski put“, „naše EU integracije“. Njegova svrha je pacifikacija otpora. On sugeriše da je strpljen – spašen.

Sve ostalo je, kažem, raspamećivanje. Oni jednostavno otvaraju toliko tema i mikrokriza te lansiraju toliko destruktivnih ideja – prevashodno na identitetskom polju –  da ih mi ne uspijevamo sve ni valjano registrovati, kamoli suvislo i djelatno odgovoriti na njih. To je igra mačke koja kinji miša. Takva igra moguća je zbog njihove brojčane i svake druge premoći.

Ako raspamećivanje traje dovoljno dugo, ono postaje nova normalnost. Na koncu oni koje se raspamećuje sav svoj trud ulažu u izbjegavanje gorega od raspamećivanja, sa kojim su u međuvremenu naučili živjeti. Ljestvica ljudske egzistencije nikada ne može biti spuštena prenisko. Čovjek se na koncu na sve navikne. I onaj što do guše je u govnima u stanju je zagledati se u zvjezdano nebo i sanjariti.

U međuvremenu, počinju sukobi u zajednici pod opsadom. Kao što svaki sistem teži haosu, što će reći da je haos prirodan poredak stvari, čemu je ime entropija, tako ljudsko biće – jer čovjek je smrtno oboljela priroda – teži uspostavi hijerarhije: pod bilo kojim, čak i najtežim okolnostima. Da grupu ljudi zatočiš u neočiščen javni WC i osudiš ih da tu provedu ostatak života, javio bi se kandidat za vođu. Potreba da se vlada je patološka i tu nema pomoći. Vođe po pravilu pozivaju na jedinstvo i zbijanje redova, iako je jasno da u okolnostima bombardovanja svaka sabornost znači povećanje broja žrtava: lakše je pogoditi gomilu od hiljadu nego jednu osobu.

U „Homo Sacer: suverena moć i goli život“, Giorgio Agamben tumači termin koji je pronašao kod Prima Levija. O čemu se radi? Zatočenici u nacističkim koncentracionim logorima imali su pogrdan, posprdan naziv za ljude koji su izgubili svaku volju za borbom i životom, one koji postali su sijenke što obitavale su među živima. Agamben ih opisuje ovako: „Sada zamislite najekstremniju figuru stanovnika logora. Primo Levi je opisao osobu koju su u logorskom žargonu zvali „musliman“, der Muselmann – biće kojemu su poniženje, užas i strah oduzeli svu savjest i personalnost i učinili ga apsolutno apatičnim“.

O tome vam govorim: bez obzira na stepen zajedničke patnje i stradanja, ideja o nužnosti hijerarhije i rasističke strukture mišljenja kod nekih su ljudi jače od solidarnosti i empatije.

No crna zemlja i crvi ne znaju za etničke, vjerske i klasne razlike. Jednakost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim jednakosti nije moguće pod zemljom.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)