Kad Zdravko zaprijeti Kurtiju

Piše
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Jeste li ikada čuli Zdravka da osiono pita španske, srpske ili njemačke vlasti zašto je uhapšen građanin Crne Gore, pa još zahtijeva da odmah bude pušten na slobodu, sa sve uskličnikom na kraju rečenice?

Niste, naravno. Rečena osionost važi samo za Kosovo. Jer Zdravko, kao autentični srpski nacionalista o Kosovu misli što i ostali srpski nacionalisti. Budući da je modus operandi ove vlade mimikrija, Zdravko će se pretvarati da sprovodi „proevropsku politiku dobrosusjedstva“ pa će, ako baš mora, ako mu baš narede iz ambasada, poslati kosovskim zvaničnicima čestitku o tamošnjim državnim praznicima – ako je moguće, tako da to ne bude objavljeno, tako da niko ne sazna, pa ni oni kojima je čestitao.

Ali će Zdravko, ovako ili onako, prije ili kasnije (a prije da će to biti prije) pokazati netrpeljivost i nipodaštavanje prema Kosovu. Najprije zato što ne može protiv sebe, potom zato što to od njega traži biračko mu tijelo – svih pet njegovih glasača. Kao i svaki populista: umjesto da radi na promjeni mišljenja zasnovanog na zabludama i neprihvatanju realnosti, Zdravko želi brzi profit na tim zabludama. Otud osioni ton njegovog kvazi-zahtjeva kosovskim vlastima. Je li vam se taj ton učinio poznatim? Naravno da jeste: istim takvim Srbija se, po pravilu, obraća Crnoj Gori.

Albin Kurti, koji se nije uplašio Miloševićevog zatvora, sada bi trebao ustuknuti pred Zdravkovim uskličnikom?

Ne bi li bilo bolje da je Zdravko problem pokušao riješiti uvođenjem u igru Dritana, potpredsjednika vlade i ministra sile, u kojeg netaknuto povjerenje ima Vučić, stvarni vladar Kosova? Pa da Dritan učini ono što je predložila grupa duhovitih Cetinjana: od Vučića zatraži da na slobodu pusti privedenog crnogorskog državljanina. Ako pak Vučić neće…

Ne bi li u tom slučaju bilo prirodno, praktično i po interes rečenog crnogorskog građanina najbolje da se Dritan kod kosovskih kolega, takoreći privatno-javno informiše i vidi može li se šta učiniti? Dritan je, doduše, bio zauzet i u Italiji, gdje je saopštio da se Crna Gora ubuduće neće prepoznavati po švercu cigareta. Reče potpredsjednik vlade koju najveći od koalicionih partnera optužuje za šverc cigara. Kako bilo, Dritan je u pravu: šverc nije dobar. Znate šta još nije dobro? To što nas, evo, opet prepoznaju po Gazimestanu.

Ako je neko slučajno zaboravio, ili neko dijete nije naučilo lekciju o onome što se zbivalo prije nego je voljom svojih roditelja ugurano u ovaj svijet: šverc cigara, hiperinflacija, uništenje privrede Crne Gore, napadi na Dubrovnik i Hercegovinu, ratni zločini, fašizacija društva – sve su to nepodopštine srpskoga nacionalizma, čija je crnogorska vlast, sve do kraja rata u Bosni, bila agentura. A sve je počelo gdje? Tako je: na Gazimestanu.

Današnji srpski nacionalizam i današnje njegove crnogorske agenture sve pobrojano već godinama udarničkim propagandnim radom pokušavaju prikazati kao magnum crimen nezavisne Crne Gore, iako je i političkom idiotu jasno kako ne samo da nezavisna Crna Gora sa tim nema ništa, nego je, dijelom, crnogorska država i obnovljena kao odgovor na civilizacijski ponor u koji je srpski nacionalizam ovdašnje društvo gurnuo prije tri decenije.

Posljednje okupljanje na Gazimestanu nije bilo ni sjenka onog prvobitnog, Miloševićevog. Ali ne zato što fali volje. Fali mogućnosti. Jednako tako, ni prizor četnika na catwalku kraj Husein pašine džamije (a samo hulja ne vidi direktnu poveznicu između tog događaja i Zdravkovog vidovdanskog poklonjenja četnicima) nije ni sjenka Čekove četničke okupacije Pljevalja. Poenta je u oba slučaja nešto drugo: da nacionalizam tinja, da nije ugašen. A što tinja, može se i razbuktati.