Kolumne

Karijerni sluga

Piše Đorđe Šćepović

Ako se protiv volje pokoravaš, rob si,

ako s voljom, sluga si.

U svom najnovijem tekstu Marko Vešović između ostalih izuzetnosti piše i da je pisac koji je smrću Rista Radovića ostao bez teme. Cijela galerija živopisnih likova crnogorske vladajuće elite ne može zamijeniti jednog Amfilohija Radovića. Bar ne kao temu Vešovićevih kolumnističkih bravura. Ali, kome danas u Crnoj Gori treba jedan Marko Udovičić? Crnogorski će se puk zadovoljiti i nerijetko padati u trans nakon svake mudroseratorske opservacije Miljenka Jergovića, ili očajnih pokušaja teksta najpoznatijeg srpskog operativca među kolumnistima, i kolumniste među operativcima, Muharema Bazdulja.

Neko je jednom napisao da je kolonijalna svijest vječna dok su joj đeca vjerna. I zaista je tako. Sklonost ka ljubljenju idola iz suśedstva na koncu je i koštala Crnu Goru. Platili smo sve one mitove o govnu koje dolazi izvana, a miriše na lavandu. Svi oni regionalni besmrtnici koji bi u Crnu Goru došli po Njegoševu ili kakvu drugu nagradu uz, podrazumijeva se, izdašan honorar, danas o Crnoj Gori ili ćute ili su dio hajke na nju. Međutim, teret grijeha nipošto nije na njihovim alavim plećima, već na savjesti puka koji se u ekstazi divi svojim idolima. Oni koji od Crne Gore nijesu dobili ništa danas nepokolebljivo stoje na njenom braniku. Stoga, odgovorno tvrdim da više vrijedi jedan pasus Tomislava Markovića nego cio kolumnistički opus ekskluzivca BIA-e Muharema Bazdulja.

I nema ničeg neobičnog u mentalitetu koloniziranog crnogorskog čovjeka. Od profesora univerziteta koji u relativizatorskom Jergovićevom tekstu uočava odbranu Crne Gore, do tonca u Javnom servisu koji se divi Bazdovim naručenim uracima. Nema ničeg neobičnog ni u poražavajućem saznanju da je Boris Dežulović 5. septembra na Belvederu vidio branitelje DPS-a, a ne slobodne ljude čiji je jedini zahtjev da im se ne dira u slobodu. Ako imamo u vidu da su Dežulovićevi informatori novinari jednog režimskog lista, onda se nije čuditi takvim deluzijama dragog Borisa.

Ipak, morao bi znati da su njegovi izvori doveli na vlast ministarku koja ga je nazivala ustaškim đubretom i raznim drugim prigodnim imenima. Ipak, morao bi znati da su ljudi kojima beskrajno vjeruje na riječ od 30. avgusta 2020. godine u misiji promocije režima koji stari u uvjerenju da je vjerom moguće pomjeriti brdo, savladati pandemiju, da je antifašizam ropstvo iz kojeg su nas izbavili, a da će Hrvate, tu izmaštanu naciju, vratiti njihovim, kako ideolozi vlasti tvrde, srpskim korijenima. Zašto sve ovo ne zna Boris Dežulović? Pa, blaženo da je neznanje i laži o Crnoj Gori koje konstruišu i posvećeno, misionarski šire novinari vladinog biltena. Nego, sve to nije naročito važno crnogorskom građaninu. On će i dalje uživati u predstavama o svojim idolima, a pred spavanje će vjerovati u bajke koje pišu vladari.

Tako će izvjesni ministar vanjskih poslova za crnogorskog građanina biti revolucionar i onaj koji dekonstruiše zlokobni bivši režim. Crnogorski čovjek se ne obazire na stvarnost koja je bitno drugačija: ministar vanjskih je karijerni sluga bivšeg i novog režima. Ministar vanjskih je karijerni sluga koji je nakon deset dugih godina služenja jednom gospodaru, odlučio da te godine pojedu skakavci, valjda računajući na kolektivnu amneziju crnogorskog društva. S pravom, jer mi zaboravljamo. Poput zlatne ribice, ili premijera koji zaboravlja da je do juče bio funkcioner minule vlade.

1

avatar
1000
1
0
0
 
1
Hominem Quaero
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Hominem Quaero
Gost
Hominem Quaero

Odličan tekst, iako me baš iznenadila neupućenost Borisa Dežulovića. Jergović je sa svojim babologijama već dugo razočarenje na ovim prostorima
Hvala na sjajnim opservacijama – iako tužno, neizbježno je biti dobro informisan!

Send this to a friend