Ključ (Političkog) Uspjeha Nije Ekonomija

Dobro jutro! Milojko Spajić i PES su naivno povjerovali da je ključ političkog uspjeha u Crnoj Gori fokus na ekonomska pitanja. To bi bilo tako da su ljudi samo racionalna bića. Ali ljudi nisu samo racionalna bića, i njihovo političko ponašanje, kao i ponašanje uopšte, često je uslovljeno emocijama. Emocijama koje se prije svega vezuju za identitet, odnosno identitete.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Ključ (političkog) uspjeha nije ekonomija

Svi smo mi satkani od mnogo identiteta. Neki su etnički, neki nacionalni, neki plemenski ili teritorijalni, odnosno regionalni. Identitet može biti i partijski i navijački. I rod tu igra važnu ulogu, socio-ekonomski položaj, ili što bi marksisti rekli klasa. Iako ne postoje samo klase nego i drištveni slojevi, ali to je neka druga priča. Identitet se vezuje i za seksualnu orijentaciju. Svi ovi identiteti se politički i drutšveno trigeruju onda kada se percipiraju kao ugroženi, odnosno onda kada su prava pripadnika određene društvene grupe ugrožena zbog pripadnosti toj grupi.

Ono što se dešava u posljednje vrijeme kao globalni fenomen je to da ideologija postaje identitet. Neki društveni naučnici govore da su se identiteti Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori formirali oko ideoloških više nego etničkih razlika. Prevedeno, srpski identitet se formirao, odnosno učvrstio među ljudima koji su bili za očuvanje zajedničke države sa Srbijom, dok se crnogorski identitetski kamp formirao ko pokreta za nezavisnost Crne Gore. I sa tim je teško sporiti. Nije naravno to jedini i isključivi faktor etničkog i nacionalnog identiteta u Crnoj Gori, ali za ove dvije društvene grupe što su do juče bili dio etničkih (ili subetničkih) Crnogoraca jeste specifičan.

Identitet je polje emocija. To je interpretativni okvir putem kojeg mi razumijemo svijet. To je odgovor na važno egzistencijalno pitanje – ko sam ja i kako se ja postavljam prema drugima. Nekim ljudima je odgovor na ovo pitanje jako lak. Čisti identiteti koji se grumuju ili njeguju unutar porodice, tradicije ili crkve olakšavaju ljudima navigaciju kroz šumu identiteta.

U dvanaestom vijeku identitet nije bio u centru pažnje nikoga. Tamo su vam institucije govorile ko ste. Država, crkva, narod. I takav pristup postoji u nekim zajednicama i danas. Svjedoci ste i sami da neke ljude potpuno konzumira neki od njihovih identiteta. Pa je neko toliko konzumiran etničkim da je on samo to. Srbin ili Crnogorac. To nosi svuda sa sobom kao uniformu. Imate i druge identitete koje progutaju ljude. Meni su posebno iritantni identitetom kozumirani fudbalski navijači, tj oni ljudi kojima je najvažnija sporedna stvar na svijetu postaja jedina važna stvar zbog koje su spremni da povade oči jedni drugima.

Svako od nas nije samo Crnogorac, Srbin, Bošnjak Albanac, strejt ili gej, muškarac, žena ili nebinarna osoba. Varvar, Grobar ili Torcidaš. Budvanin i Podgoričanin, Bokelj ili Dalmoš. Malisor ili Katunjanin. Roditelj ili dijete. Svaka uloga i svaka pripadnost koju u životu imamo može postati identitet. Radnički identitet na primjer, koji je pokorio pola planete.

Identitet je dakle ne samo interpretativni okvir nego i pokretački motivacioni faktor kada je politika u pitanju. U Crnoj Gori je u politici važan etnički momenat, ali je važan i partijski identitet. Posebno kod partija koje su dugo godina etablirane. Partijska identifikacija je jaka posebno kod DPS-a.

Dakle, smisao današnjeg teksta je u tome da političari, a posebno naš premijer, moraju shvatiti da su oni nečiji zastupnici u parlamentu. Jedne ili više društvenih grupa, to jest identiteta. Morati graditi smislene odnose sa određenim društvenim grupama. Sa određenim identitetima. Hoće li to biti najprimitivniji nacionalistički identiteti u politici pa ćete se opredjeljivati za ovu ili onu etniju, ili ćete se opredjeljivati za ideološku ljevicu ili desnicu, ili ćete zastupati podgoričke japije ili zetske i bjelopavliće poljoprivrednike, ili ćete se u konačnici opredijeliti mnogo tih identiteta zajedno, na vama je izbor. Jedino aksiomatsko skoro pravilo u politici, koje važi kao i široko shvaćeni Paulijev princip da ne možete zauzimati isti prostor u isto isto vrijeme, je to da ne možete zastupati suprotstavljene, međusobno isključive identitete – poput politički agitovanih Crnogoraca i Srba. Neko tu mora biti suprug ili supruga, a neko mora biti ljubavnik ili ljubavnica. Ne možete u isto vrijeme zastupati vjerske fundamentaliste i borce za rodnu ravnopravnost i prava LGBT zajednice na primjer. Kad tad će jedni za druge saznati, ili osvjestiti ili umisliti da za jedne radite više nego za druge.

Smisao političkih partija je ne da zastupaju i interpretiraju želje i htijenja cijelog drutšva, nego parsa (dijela) društva po kome su dobile ime. Partija ili stranka u svom imenu sadrže tu misiju. Kišobran partije su stvar prošlosti. Morate se opredijeliti što ste, a najgore je ako se opredijelite za etničko preduzetništvo. Bolje je, i za društvo ljekovitije, je da političari odluče za ideologiju kako je to nekad bio slučaj. I da ideološki edukuju birače, ne samo da ih varaju.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi CdM-a)