Koga Rusi brane, UVIJEK prođe kao Asad

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Gledam kako sa radara zauvijek nestaje avion sa diktatorom Asadom, kojeg je Putin pustio niz vodu, pa mi pade na pamet jedna scena iz 1995. Ratni zločinac Mile Martić je na početku hrvatske vojne akcije ‘Oluja’ uspio iz Knina telefonom nazvati Miloševića i molio ga za pomoć. Milošević je odbio. Onda je Martić pitao: ‘Gospodine predsjedniče, pa šta ja da radim?’ Milošević mu je odgovorio: ‘Ubij se!’ Nekako mi se čini da su Asad i Putin vodili isti razgovor juče ujutro.”

Kako ide ona geostrateška poslovica – teško onome koga Rusi brane. E to je na svojoj koži osjetio sirijski tiranin Bašar al-Asad. Njegova vladavina je okončana jutros, a bio je na vlasti u Siriji skoro četvrt vijeka. Pobjegao je avionom iz Damaska ispred ofanzive pobunjenika.

Rusija bez plana

Ovaj čovjek se, zajedno sa svojom huntom, nadao da će ga i ovaj put izvući Putinov režim. Međutim, Putin ima svojih muka – naoružanje mu je, do posljednjeg metka, potrebno na ukrajinskom frontu, a spekuliše se da je “puštanje niz vodu Sirije” dio većeg mirovnog paketa za okončanje sukoba u dobrom dijelu svijeta.

Kako god, Rusija je i ovaj put pokazala da se ne razlikuje puno od one Staljinove, hruščovljeve i Brežnjevljeve SSSR-Rusije. Najjednostavnije rečeno, podržava diktatore dok joj to odgovara i dok ima nekakve snage i (ili) računice. Nakon toga, diktatori, od Čaušeskua, preko Gadafija i Miloševića, sve do Asada, završavaju, u boljem slučaju, iza rešetaka, a u onom češćem – pod zemljom, na nepoznatim lokacijama.

A da Rusija nema plan da spasi Asada, za Bloomberg je potvrdila i osoba bliska Kremlju prije nekoliko dana. Ruska ambasada u Damasku tako je savjetovala svojim građanima u Siriji da se evakuišu komercijalnim letovima dok je to još moguće. Time je Putin nacrtao Bašaru al-Asadu njegovu sudbinu.

Nakon duge dominacije sirijskim nebom, rusko vazduhoplovstvo je tokom ove pobune bilo nemoćno da zaustavi brzo napredovanje HTS-a duž puta M5 ka Homsu, trećem po veličini gradu u zemlji. Padom Homsa, istog onog kojeg su Rusi prije par godina unakazili svojom avijacijom, put do Damaska bio je otvoren pobunjenicima.

Sve ostalo će pisati povijest. A ti, dragi čitaoče, već ćeš znati dok ovo čitaš da li je Asad uopšte živ.

Vučićevo hvala Asadovom režimu

Ali, ima taj obrazac – čak i ako ništa ne znaš o nečemu, gledaj šta rade Rusi ili velikosrpsko rukovodstvo – istina i pravda su, po pravilu, na suprotnoj strani. Pa je tako, podsjetiću vas, tadašnji patrijarh Crkve Srbije- Irinej u ljeto 2019. posjetio Asada usred njegovih krvavih vojnih kampanja u kojima je uništavao svoj vlastiti narod, praveći od države konc-logor i najveće izbjegličko žarište na svijetu. Ovo je, na neki način, bilo “veliko hvala” Vučićevog režima – režimu Bašara al-Asada, koji nije priznao Kosovo.

Podsjećam, Sirija nije priznala nezavisnost Kosova, a 2015. godine glasala je protiv prijema te države u UNESCO.

„Sirija je uvijek glasala protiv članstva Kosova u određenim institucijama i podržava Srbiju kada je u pitanju Kosovo. Tako da moramo biti na neki način zahvalni za tu podršku. Moramo biti zahvalni Damasku i predsjedniku Asadu“, podsjetio je te 2019. Miroslav Lazanski, dvorski Vučićev vanjskopolitički analitičar. Danas – pokojni.

Taj kurs odobravanja monstruoznih akcija nad sopstvenim narodom, koje je Asad činio, Srbija – ona zvanična – itekako je podržavala. Pa i danas, kad se priča o Asadovoj pogibiji i kad više ne postoji tiranski režim, srbijanski vladajući mediji ne pominju ni riječi. Nedjelja, valjda.

Gledano iz arapske perspektive, pad Bašara al-Asada, osim što predstavlja kraj višedecenijske ere vladavine ove porodice Sirijom, ujedno predstavlja i kraj ere vladara koji su obilježili početak procesa nazvanog “Arapsko proljeće.”

Svi bliskoistočni vladari koje su demonstranti Arapskog proljeća 2011. nazvali “diktatorima” sada su i zvanično postali prošlost, prenosi Klix portal.

U talasu koji je krenuo sa sjevera Afrike, redom su padali Zine el-Abidine Ben Ali u Tunisu, Hosni Mubarak u Egiptu, Muamer Gadafi u Libiji.

A danas, danas je pao i Asad.

Šta dalje-mrak nakon noći?

Pitanje svih pitanja je – ko će doći nakon njega i ko su famozni pobunjenici? Ima tu svega – skupilo se “s konca i konopca,” od prozapadnih milicija do frakcija ISIS-a i Al Kaide. Svi nagovještavaju da će nakon početne euforije situacija sa loše postati gora, posebno za prozapadno orijentisane muslimane, ali i za hrišćane. Vidjećemo.

U svjetskim geostrateškim razmjerama, situacija je posebno zanimljiva za zemlje Sredozemnog pojasa. Naime, u ovoj konstelaciji snaga, Rusi ostaju bez baze u Tartusu u Siriji, pa je za očekivati da će početi grčevita potraga za novom pomorskom bazom ili ratnom lukom u Sredozemlju u kojoj bi se njihovi ratni brodovi ukotvili. Neka se pripazi luka Bar. Samo kažem. Rusi će koristiti svaku moguću nišu da nađu novu vodenu košnicu za svoje mediteranske ploveće ose.

Umjesto zaključka

Na kraju, gledam kako sa radara nestaje avion sa diktatorom Asadom, pa mi pade na pamet jedna scena iz 1995.

Ratni zločinac Mile Martić je, na početku hrvatske vojne akcije ‘Oluja,’ uspio iz Knina telefonom dobiti Miloševića i molio ga da makar digne nekoliko aviona iznad Zagreba. Milošević je odbio. Onda je Martić rekao: “Gospodine predsjedniče, pa šta ja da radim?” A Milošević mu je odgovorio: “Ubij se.”

Nekako mi se čini da su Asad i Putin vodili isti razgovor juče ujutro.”

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)