Konj je u Senatu: neka bolja budućnost počne

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti; da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Liberalna demokratija je, vidite, nalik na dječiju igru koja funkcioniše onoliko dugo dok se svi učesnici pretvaraju da vjeruju u pravila. Kao igra žmurke, recimo. Čim se nađe jedan koji otvori oči, sve mu je jasno: gdje je ko, iza čega se skriva i šta radi, jer misli da ga niko ne vidi. Taj postane pobjednik.

Tako je predsjednik Amerike postao čovjek čije su pristalice upale u Kapitol: čovjek koji nije priznao izborni poraz i koji je najavio ukidanje demokratije, pozvavši ljude da glasaju za njega, da ubuduće ne bi morali glasati.

Radikalno lijevi francuski filozof Alain Badiou smatra da je liberalna demokratija ofucana sluškinja kapitalizma, koja svoju bijedu već dugo nema čime pokriti. I nema. Pogledajte Gazu. Tamo se odvija genocid koji su omogućile i koji servisiraju perjanice svjetske demokratije. I neko treba da povjeruje u “progresivne narative” koje oni prde, pozom najboljih rimskih retoričara?

Liberalno-demokratski propagandisti, pak, tvrde da je po srijedi najbolji ikada viđeni poredak. Baš kao i stari dobri kapitalizam: od toga nema, vele, bolje. Ah, štatijaznam. Ako me sjećanje ne vara, upravo su krupni kapital i demokratija na vlast doveli Hitlera i naciste, najveće ikada viđeno zlo.

Kako bilo… Predsjednik Imperije koja ima toliko oružja da stotinjak puta uništi čitav svijet postao je čovjek koji je svojim pristalicama sugerisao da koronu liječe tako što će piti varikinu. Ako to nije trijumf kompetencije i prosvijećenosti – šta jeste?

Lider slobodnog svijeta svoj kabinet puni vjernicima najidiotskijih ideja: od antivaksera do ravnozemljaša. Sve što se dešava i što će se desiti, već se desilo. Doista: ničeg novog pod kapom nebeskom. Pogledajte Trumpov kabinet: to je stari Rim, to je konj u Senatu.

Radost i nada koju je Trump probudio u pristalicama ratnih zločinaca, samim ratnim zločincima, potom diktatorima i beskrajnim kolonama ljudi vođenih mržnjom – i to je već viđeno. Trump je američki Gorbačov. On je stečajni upravnik Imperije. Kao što su demokratičari tapšali po ramenu Gorbačova i laskali mu dok je uništavao sovjetsku, tako diktatoričari danas aplaudiraju Trumpu, puni nade da će uništiti američku imperiju.

Oni su radosni jer misle da vide novi svijet. Koji je, zapravo, onaj stari. Nada koja ih je preplavila – nada da će napokon moći dovršiti svoje ogavne, prljave, zločinačke poslove – zapravo je nostalgija.

A nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)