Kratka istorija oslobođene Crne Gore u pet pjesama

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Danas ćemo satirični tekst.

Satira je zdrava, satira je prava.

Sve što jeste ujedno je tragično i komično. Dijelom iz tog razloga, austrijski književni gigant Tomas Bernhard tvrdio je kako komediju treba pisati kao tragediju a tragediju kao komediju.

Crnogorska kultura je drugačija od austrijske. Zato oni imaju Mocarta a mi gusle. Zato su oni uspjeli svijet uvjeriti da je Hitler bio Nijemac a Betoven – Austrijanac. Dok nas predsjednik države ubjeđuje da je Amfilohije bio Crnogorac. K tome, ovdje vas ljudi vole ako vas mogu sažaljevati, jer se tada osjećaju superiorno. Ovdje ljudi koji su na vlasti postanu vrlo agresivni ako prema njima usmjerite sarkazam ili ironiju. Zbog toga su oni samo još komičniji, no toga nisu svjesni, pa zbog toga sve bude još smješnije. Jer: osnovni uslov da nekoga uzmete za ozbiljno je da on sebe ne uzima za ozbiljno. Ovdje ljudi sebe uzimaju smrtno ozbiljno.

U svakom slučaju, poslušajte starog Grka: pokušajte ono što vidite kao tragediju sagledati iz komičnog ugla. Recimo, ovih pet godina od oslobođenja Crne Gore.

U tom duhu – smijeha i radosti – nudim vam kratku istoriju oslobođene Crne Gore u pet pjesama.

Inauguracija Joanikija Mićovića

Tog dana sam bio na Cetinju i nagutao se suzavca. Ali kad god u medijima vidim Mićovićev lik, osmijeh mi ozari lice. Vazda mi ga je milo viđeti. Prvo. Za razliku od Amfilohija, kojega je u Cetinjski manastir uvodio Arkan – a i on njega – Mićović je koristio NATO avijaciju. Da pojasnim. Crna Gora je članica NATO. Sve crmogorske vojne i policijske letjelice dio su NATO snaga. Ne možete reći da to nije napredak – umjesto da te uvodi paravojska na čelu sa ratnim zločincem, dovodi te najveći vojni savez – pritom demokratskih zemalja – u istoriji. Kada je bilo teško, Mićović se nije okrenuo Moskvi nego Briselu. Iz toga razloga, nije netačno reći da je Mićović prvi crnogorski NATO mitropolit. I drugo, možda i važnije: kad god vidim Mićovića, na pamet mi padne ova pjesma.

 Smrt Amfilohija Radovića

On, Amfilohije Radović, otac je ove, oslobođene Crne Gore. Odnos prema njemu njegove djece, onih kojima je dao vlast, bio je krajnje predvidljiv. Tako je otkako je svijeta i vijeka. Vidi: Frojd – Totem i tabu.

Sinovi su, kao u Frojdovoj knjizi, pljunuli na očev amanet. Da bi suzbili krivnju, dali su mu orden – od njega su napravili totem. Amfilohije Radović je napustio ovu dolinu suza, ali njegov duh tradicionalne Crne Gore gusala i Kosovskog zavjeta nastavlja da živi u političkim partijama, kulturnim institucijama, među građanima, u svakoj pori ove Crne Gore. Pa i u popularnoj kulturi.

„Elita gora od rulje“ – Mirko Kovač

Ima ta škola mišljenja koja veli kako duh jedne epohe najpreciznije odražavaju ne prozaisti, ne reditelji, ne kompozitori, ni slikari niti filozofi – nego pjesnici. Najvećeg pjesnika litijaške Crne Gore optužuju da je iz samoposluge ukrao telefon i da nije napisao knjigu za koju je nagrađen. Ja kažem: pa šta i ako je tako. Je li Rembo svašta činio – između ostaloga krao i švercovao oružje? Pa je li zbog toga manji pjesnik?

Kad vidite Vasilija Čarapića, šta vam prvo padne na pamet? Jeste, kako Podgoricom ćera dušek skupštinskim kolima. Ono, jeste ispalo nezgodno. U ovoj zemlji ljudi su prošvercovali hiljade kontejnera cigara i stotine tona kokaina i niko ih nije uhvatio. Vasilije je natovario dušek i odmah pao. Lako vam je ismijavati mladog čovjeka od čije je pristojnosti veća jedino njegova elokvencija, a od nje veća jedino njegova visprenost. Ali šta vi znate koliko je Vasilije, prije nego što je pao sa dušekom, tim istim kolima prebačio kupusa za kiseljenje, paprika za ajvar i krtole za pečenje? Šta ako je dušek, kako se to kaže, bio tek vrh ledenog brijega?

Generacija novih lidera

Na koga vas od pripadnika Vlade Crne Gore asocira ova pjesma? Ali pazite: možda odgovor više govori o vama nego o onome koga mislite da ste u tekstu prepoznali…

 Dritan Abazović

On je najveći.  Nova Crna Gora nije se prema njemu ponijela onako kako on to zaslužuje. Bez njega, nje ne bi bilo. Zašto je on onda, danas, na marginama? Je li to vaše hvala? Pitam one koji podižu spomenike Pavlu Đurišiću i Amfilohiju – dobro, ali zar i Dritan ne zaslužuje spomenik? Ko je više od njega učinio za vašu stvar?

Tramp se hvališe svojom umješnošću pregovaranja, ali niko u tome nije bolji od Dritana. Čovjek je uspio modifikovati faustovski ugovor. Naime: klasični faustovski ugovor podrazumijeva da za slavu, moć i bogatstvo prodaš svoju dušu. Dritan je to dobio za dušu Crne Gore.

Mišljenja sam da to ko su vam neprijatelji o vama govori više od spiska vaših prijatelja. Moja teza, očito, ima limite. Na primjer: ako ste dio pedofilske mreže i najbolji su vam prijatelji probrani monstrumi sa kojima dijelite sklonosti i moral, biće da to o vama govori više od činjenice da vam je policija neprijatelj.

Dritanovu veličinu prepoznali su najveći prijatelji, poštovaoci i dobročinitelji Crnogoraca i Crne Gore. Matija Bećković, koji mu je obećao da će ga po Beogradu nositi srpska omladina. Pa kumare Karađorđevići. I ne manje bitno, ovaj čovjek:

Hoću vam reći: da mi kažu da imam rak svega i da ću ujutro biti mrtav, pošao bih sa osmijehom i bez trunke žali nakon što sam vidio ovu kockastu glavu koja može poslužiti za jamb, ali ne za mišljenje; nakon što sam vidio ovu nezavršenu kućerinu u pozadini koja priča priču o džiberskoj pameti koja kaže da kuća ne mora imati fasadu, ali mora biti veća od komšijine, na čijem balkonu bez ograde djeca rizikuju pad i višestruke prelome dok im roditelji uživaju u onome što je njihova verzija istorijske pravde i koncerta u Teatro alla Scala; nakon što sam čuo kako je Dritan opjevan u najgoroj pjesmi koju može smisliti bilo čovjek, bilo životinja.

Da. Ovo je tragedija. Ali tu tragediju treba pisati kao komediju.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)