Kukavičluk Beogradskih Liberala

Dobro jutro! Prošle neđelje je u Beogradu prebijen književnik Vladimir Vlada Arsenijević. Prebijen je zbog toga jer je organizovao okupljanje povodom godišnjice genocida u Srebrenici. Tragedija je što, u trenutku kada se to dogodilo, niko sa sigurnošću nije mogao da kaže kome pripadaju, ili bolje rečeno koga podržavaju nasilnici — Vučića ili studentski pokret. Je li uvijek bilo ovako u Srbiji — da su vlast i opozicija ideološki neraspoznatljivi?

Ako nemate što pametnije – učlanite se u “Deset do Osam” grupu na viberu klikom na  ovaj link.

Kukavičluk Beogradskih Liberala

Bolje da sam stavio “nekih Beogradskih liberala” jer su u ovoj kolokvijalnoj dihotomiji liberali suprotstavljeni nacionalistima. A takvih liberala u Srbiji ima mnogo i pripadaju različitim ideološkim pravcima. Još je važnije to što su neki od njih ludo hrabri. Kao Vlada Arsenijević na primjer. Pa bi nepošteno bilo svrstavati sve u jedan koš.

Dakle, kukavličluk nekih beogradskih liberala. Poput Đorđa Bojovića na primjer, mladog eurofanatika, kojega je u jednom trenutku zaposlila Dritanova obožavateljka Viola von Kramon. Bojović je juče reagovao na moj tvit o tome da je Vladu mogao da podjednako napadne Vučićev i Lomparov/studentski aktivista i uporedio me sa Ljiljanom Smajlović, koštuničinom i lomparovom Margaritom Simonjan.

Mladi Bojović je ovđe potpuno nebitan sam po sebi. Uzimam ga kao paradigmu, ili bolje rečeni izdanak cijele jedne generacije beogradskih aktivista i intelektualaca koji su isplivali na srpsku političku scenu u posljednjih petnaestak godina, tu neđe paralelno sa trajanjem Vučićeve vlasti.

Karakteriše ih prezir i iskreno protivljenje Vučićevom režimu, prozapadna orijentacija, i vrlo vjerovatno intimno antinacionalističko osjećanje.

Ipak, svjesni opšteg nacionalističkog ludila u Srbiji kojim je indoktriniran i zadojen srpski puk — a što vidimo i u dekoru studentskih protesta — ti ljudi biraju da se prilagode. Kukavički prilagode. Naučili su sebe i druge da moraju da rade sa nacionalistima da bi postigli rezultate, to jest smijenili Vučića.

Jer je pravilo palca da u Srbiji morate raditi sa nacionalistima da biste u politici postigli bilo što. Tako je bilo i prilikom pada Miloševića.

Ali, tada liberali nisu kompromitovali svoje stavove. Što reče Čanak “začepili su nos” i izgurali to što je trebalo izgurati, ali nisu nikad prestali da kritikuju SPC, nacionalizam, ratne zločine i sve ono što je Srbiju učinilo izolovanom devedesetih godina prošlog vijeka.

Ovi neki danas biraju da ćute. I ne samo to. Kidišu na “drugosrbijance”. Gade se tog pojma. Etiketriraju ljude poput Arsenijevića kao saradnike režima jer “ističu teme poput Kosova i Srebrenice i tako dijele studentski pokret”.

Onda kad neko prebije Arsenijevića, odmah skaču i viču da je to Vučić. Ne čuju se kada se studenti zaklinju za vjernost kosovskom zavjetu, znajući dobro da se cijena tog suludog zavjeta plaća krvlju.

Ne čuju se kada studenti biraju Mila Lompara, pseudoakademika, bez ijedne naučne reference. Nacionalistu koštuničevsko-ljotićevskig tipa. Čovjeka čija karijera se svodi na tumačenje Njegoševih stihova tipa — znate li šta je Njegoš mislio time što je napisao “tvrd je orah vićka čudnovata…”. Znamo Lompare, ne smaraj. Obožavaoče Radovana Karadžića.

Ali ne, to nisu problemi prosječnog srpskog liberala danas. Problem su oni iz Crne Gore koje su ih Dritan i crnogorski dritanovci naučili da porede sa svojim medijskim strašilima. Pa nas koriste da relativizuju ta medijska strašila. Dok Dritan ispija šampanj sa Vučićem i Elekom što ih gazi po ulicama Beograda.