Milan Knežević otišao na mobu Vučiću

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

U Novom Sadu se, prije nešto manje od dva mjeseca, dogodio strašan zločin. U padu nadstrešnice na željezničkoj stanici, život je izgubilo petnaestoro ljudi. U pitanju je ubistvo, a ne tragedija, zato što ovo nije djelo zemljotresa ili neke druge prirodne nepogode, već ljudske pohlepe.

Nakon što su prethodnih godina se iz vrha Srpske napredne stranke (SNS) više puta hvalili rekonstrukcijom željezničke stanice, ispalo je da je to urađeno ofrlje da bi vlast zgrnula i pokrala neke pare. To potvrđuju dokumentacija, snimci, slike, ali i, sada već obrisane, objave na društvenim mrežama.

Srbija je ustala na noge tražeći odgovornost i transparentnost, zahtijevajući da sazna komandni lanac odgovornosti ubistva petnaestoro ljudi. Masovne demonstracije, protesti i blokade univerziteta daju rezultate, jer se (veliko)srpska vlast drma kao nikada ranije. U padu, ne libe se da povuku sve za sobom da bi nekako sačuvali fotelje. Zato su voljni da demonstrante tuku, kidnapuju i odvode na nepoznate lokacije, hapse, privode na „informativne razgovore“ sa BIA-om i organizuju kontra proteste.

Nakon zločina, stradanja, brutalne represije i demonstracije sile, malo ko ovih dana ima dovoljno debeo obraz da brani Vučića i njegovu radikalsku stranku. Zafalilo je (ne)ljudstva za male ekrane.

Zato je Milan Knežević otputovao iz Zete, pravo do studija Pinka, da bi gostovao sa Velikim meštrom sviju hulja. (Ne) bilo mu zapovijeđeno da popuni program u kojem će hvaliti vrhovnog vođu.

Zajedno su mrcvarili grobove, govorili o Vučićevom poštenju i hrabrosti, naglašavali kako je jedino on posjetio jednu od porodica nastradalih, pa čak i išli toliko daleko da emituju prilog sa unezvijerenom porodicom žrtava u kojem će tvrditi da Vučić nije kriv, te da su demonstracije i erupcija akumuliranog nezadovoljstva maslo opozicije koja želi da politički profitira na tragediji.

Dakle, umjesto Aca Srbina, za nerede su okrivljeni svi, od zapadnih agentura, CIA i MI6, pa do boljševika. Neđe između su ubačeni i Ukrajinci, Ivana Kekin, Milo Đukanović i Albin Kurti, jer – zašto da ne? Sve je to objedinjeno ideologijom Miloševićevih neočetnika i tadašnjeg mini-stara, a sadašnjeg predsjednika, propagande. Sinoć su i mini-star i Pipun u Hit šitu, kukali nad petim oktobrom i padom Miloševića, tvrdeći da je to najveća geopolitička tragedija koja je zahvatila srpski narod. Makar priznaju svoj fašizam. Kako onaj iz devedesetih, tako i onaj iz perioda Drugog svjetskog rata. Vučić je kazao da je, kojim slučajem, u nesreći poginulo više ljudi – da bi se desila 1945. godina sa boljševičkim institutima i kriznim štabovima. Oplete preCednik po “komunističkom prevratu” u jednoj od najgledanijih emisija, znajući da su se 1945. porazili i smijenili – fašisti. Sa kojima se on, očigledno, identifikuje.

Ali da sve ne ostane na nivou politike i mrcvarenja neohlađenih leševa, postarao se “naš” Pipun – Milan Knežević. On je bio voljan da iz ormara izvuče i one već razgrađene kosture. Više puta je pomenuo kako prilikom nesreće kraj Bioča u Crnoj Gori niko nije protestovao od ovih “što bi sad da ruše Vučića”. Aleksandar Mali je zadovoljno klimao glavom. Prirodna sinergija hulja i kruženje izopačenosti u prirodi. Trgovci ljudskih nesreća i kradljivci mladosti su uvijek bili isti ljudi: političari koji rade u institutu pogrebnog preduzeća.

Što me neodoljivo podsjeća na jednu Krležinu novelu. U njoj, glavni junak, apatični i apolitični novinar Ljubo Kraljević, upoznaje direktora pogrebnog preduzeća – Velikog meštra sviju hulja. Ovo pogrebno preduzeće, na čelu sa pomenutim Šefom, gospodari životom i smrti; orkestrirajući svaki grotesktni aspekt bivstvovanja – da bi kasnije ubirali čak i novac od mrtvarina. Upravo taj susret, sa najgorim od najgorih, Kraljevića vadi iz pasivnosti, te dovodi do posljednje pobune i apela za borbu.

Paralela je očita. Jedino pitanje je koje se postavlja je: ima li više Ljuba Kraljevića? Da se pobune i da kažu i Velikom meštru sviju hulja i njegovom slugi Milanu Kneževiću ono što zaslužuju?

Da je ostalo imalo famoznog čojstva i junaštva i “tradicionalnih vrijednosti”, bilo njegoševske, bilo Crne Gore Marka Miljanova, ovaj beskičmenjak ne bi mogao da prošeta ulicom a da mu neko ne dobaci da je poltrončina koja služi najgorem ljudskom šljamu. Kad ako ne sad?

Kao što je napisao Boris Adžić na Fejsbuku: sad je vrijeme litijaši, sad ili nikad. Dok bolesni beogradski firer skače po grobovima nevine srpske djece, prijeti porodicama stradalih, progoni, maltretira i laže… U najsramnijoj TV emisiji koju je Balkan zapamtio u ovom vijeku… Tercira mu jedno ***** koje se predstavlja kao vas zaštitnik.

Sad je vrijeme da kažete da Milan Knežević nije vaš.

Sad da kažete, ili zauvijek da ćutite. 

Ako ćete i ovo oćutati, śutra nemojte ništa da dočekujete niti slavite…. Nove godine nema, jer nam još dugujete staru. Ili mnogo, mnogo njih.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)