Najponosniji Hrvat bio sam u Jugoslaviji

Piše
Ivo Anić

Nikada nisam bio ponosniji što sam dijete Jugoslavije nego danas. Nikada. I što više lažu o njoj, ona je dijete sve veće u mojim uspomenama. A oni stoje na mjestu. Upravo pod svim tim što im je dao socijalizam. I žive u stanovima koje im je dao socijalizam, i imaju diplome koje im je omogućio socijalizam, i danas su tu gdje jesu jer je taj socijalizam trebalo srušiti. Da bi oni imali svega, a mi ni jogurta. I da bi svi stajali, kako nam je to lijepo kazala Vesna Parun na mjestu pod tim betonskim zdanjima koje im svako jutro kada se ustanu govore koliki su licemjeri, jadnici i koliko su nesposobni. Jer kada za ništa drugo nisi sposoban što ti na koncu ostaje doli laži?

Kažu stari ljudi da za svaki dobar razlog laganja, postoji onaj još bolji da se kaže istina. Oni koji se moraju, kao u ovom slučaju ja osobno, uhvatiti u koštac s lažima, licemjerjem i prevarom, moraju biti dovoljno svjesni da laž ne saživi sama, jer je laž nesposobna da saživi sama, i da je utočište laži podrška. Podrška koju lažov ima. Te činjenice onaj, u ovom slučaju ja osobno mora biti itekako svjestan. Laž je mnogima od nas postala preduslov života. Lakše je živjeti u laži i to ponekad može biti utješno. Čovjek kada je kriv sam sebi ustrajan je u samoobmani. Naravno, onaj koji svjesno širi neistinu iz svojih najčešće licemjernih i privatnih razloga, duboko je svjestan da će umjesto na opći otpor, naići na opće odobravanje. Kako poslušnika, koji će laž prihvatiti kao normalno stanje egzistencije, tako i onih koji po svemu ne bi trebali laž usvojiti kao svoj preduslov života. Onaj koji laže mora imati dobro pamćenje. Zapamtite tu rečenicu jer je jako važna. Nisam je naravno izrekao ja, kojeg se laž dirnula i kojega se tiče, već ju je izrekao Marcus Fabius Quintilianus, veliki rimski filozof, a znao ju je citirati i sam Friedrich Nietzsche.

Strašno je kada vam serviraju laž kao toplu istinu, poput fino pečenog kruha, sa osmjehom u kojeg ne možete posumnjati. Još je strašnije da ti ljudi koji tako besramno lažu koriste svoj položaj, svoj utjecaj, medije i reputaciju kao sredstvo nasilja nad vama. Jer kada se koristite nasiljem (a nasilje nužno ne mora biti fizičko), tada morate izabrati laž kao pravilo. Laž kao stijeg u kojeg umotate neistinu koju ste nasilno umrežili. Laž je u našem društvu postala i dužnost. Dužni ste lagati ako vaš dobrotvor to traži od vas. Dobrotvor je možda čudna riječ, ali ja ne nalazim bolju u jednom tako nepotizmom umreženom društvu kao što je naše. Dobrotvori su oni koji su dužni vama priskrbiti ugodan život, a vi ste dužni lagati za njih, širiti i dalje njihovu laž tako da ona nakon tisućitog puta postane istina, ili ste jednostavno dužni svojom šutnjom tu laž ne opstruirati. Zašto dakle lagati?

Biti licemjeran i govoriti suprotno što misliš je naravno grijeh. Grijeh ima dosta alata, a u našem slučaju laž je njegova i drška i metalni dio. I ona začuđujuće svima odgovara. Svi je zdušno prihvaćaju i aplaudiraju joj. Honore de Balzac rekao je jednom kako se biti lopovom počinje kada prvu laž predstaviš na način tako da ona liči na istinu. No problem je u tome što na koncu sve završi s time što u konačnici i sama istina tada počne da liči na laž. Jer je cijela vojska ljudi zdušno opstruira. Oni koji lažu, u ovom slučaju oni koji svjesno plasiraju laž kao istinu, lažu tako bezočno jer nema zapravo nikoga tko bi ih u toj laži ometao. Dapače, po svim analitikama njihov rejting vrtoglavo raste, njih se obožava i slijedi.

Jednom je Vesna Parun rekla jednu krasnu istinu. Pjesnike naime nitko ne sluša, a trebalo bi. Vesna je rekla zgrožena upravo istim lažima koje nam zdušno plasiraju već desetljećima, kako čovjek ide, put ide, zemlja ide, istina ide; a samo njihova laž stoji na mjestu. I kada malo bolje pogledate upravo je tako. Besmrtna Vesna je bila itekako u pravu. Samo njihove laži stoje na mjestu. Već skoro trideset godina. Njihove laži udobno stoje u svim stanovima socijalizma. U svim postignućima, zdanjima, neboderima, školama i vrtićima koje oni nikada neće biti u stanju sagraditi. Sve te njihove laži stanuju pod tim gigantskim spomenicima uspjeha i istine i oni tako sitni, tako nesposobni, tako ništavni, kao miševi cijuču samo iste besmislene laži. No ne zaboravimo. Najodvratnije laži leže u šutnji.

A danas se itekako šuti.

Iako svi znamo da laže, svi šutimo kao zadnje p***e.

Jer laže.

Laže da nije bilo ovoga ili onga. Bilo je kao što svi jako dobro znate svega. I istine, i poštenja, i jogurta. I laž je da se nije smjelo govoriti, izjašnjavati, ili se busati u prsa svojim hrvatstvom. Ja prvi u Titovoj sam Jugoslaviji bio najponosniji Hrvat. I nikada u ovoj lažnoj državi nisam imao takav osjećaj identiteta, pripadnosti, ali i ponosa. Što sam Hrvat. U Jugoslaviji. I nosio sam crven-bijel-plav kapu, i vikao sam na stadionima da sam Hrvat, i bio sam Hrvat. Ponosan. Ponosan Hrvat u Jugoslaviji!

I sada naravno dolazimo do početka priče.

Zašto se naime ja, moram hvatati u koštac s lažovima i svim tim podlim individuama i zašto moram govoriti ovakve stvari? Jer me moje dijete pitalo zar je zbilja bilo tako? Zar ste zbilja tako živjeli bez ičega, u strahu, u takvom crnom mraku? E pa nismo dijete moje. Oni koji govore takve stvari bezočno lažu. Živjeli smo dijete sretno. I imali smo sve što smo poželjeti mogli. I bili smo slobodni da ističemo bilo što.

I znaš što dijete?

Nikada nisam bio ponosniji što sam dijete Jugoslavije nego danas. Nikada. I što više lažu o njoj, ona je dijete sve veće u mojim uspomenama. A oni stoje na mjestu. Upravo pod svim tim što im je dao socijalizam. I žive u stanovima koje im je dao socijalizam, i imaju diplome koje im je omogućio socijalizam, i danas su tu gdje jesu jer je taj socijalizam trebalo srušiti. Da bi oni imali svega, a mi ni jogurta. I da bi svi stajali, kako nam je to lijepo kazala Vesna Parun na mjestu pod tim betonskim zdanjima koje im svako jutro kada se ustanu govore koliki su licemjeri, jadnici i koliko su nesposobni.

Jer kada za ništa drugo nisi sposoban što ti na koncu ostaje doli laži?