Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Umro je Teofil Pančić.
Bio je veliki književni kritičar i novinar. Tek nešto stariji od mene: bili smo ista generacija. Ona koja je poražena u svim svojim ratovima. Za utjehu, no ne i za ispriku: svoje ratove nismo mogli birati. Bili su to ratovi u kojima samo ološ može pobijediti. Ne znam. Volio bih da vjerujem da se nikada i nije radilo o pobjedi, nego o samoj borbi.
Selimovićev pseudokuranski moto „Derviša i smrti“ tek je formalno tačan, ali nije istina: svaki čovjek nije uvijek na gubitku. Zato što je ološ ljudska, odveć ljudska: a oni su uvijek na dobitku.
Ološ ćete, između ostalog, prepoznati i po tome što uvijek morališe. Pristojan čovjek posvećen je samopropitivanju. Njega vodi stid. Ološ, pak, ovim svijetom hodi strojevim korakom, uvijek u grupi, uvijek u potrazi za tuđom slabošću i grijehom: jer dok je tuđih, vlastita ostaje skrivena. Ološ mrzi ogledala; revnosno ih razbija.
Kanalizacija je regrutna baza svake moralne policije.
Teofil je bio sušta suprotnost svemu tome. Bio je miljama iznad svega toga, ali nikada nije zauzeo poziciju iznadsituacionaša, koja je najlakša, narcisoidna i, ukratko: bijedna. Svako zlo i nepravdu vidio je kao ono protiv čega se mora boriti.
Pisao je odlično zato što se nije strahovao od mišljenja i mjesta gdje ga ono može odvesti. Bio je besprjekorno intelektualno pošten i na tome sam mu, priznajem, zavidio. Kad god bi me kritikovao – a jeste: i neke moje romane i neke moje tekstove – sjeo sam i dobro razmislio gdje griješim. Što, dakako, ne znači da nisam nastavio griješiti: jer slabost zna biti jača od mudrosti. Njemu sam vjerovao, kao što vjerujem Viktoru Ivančiću. Svako dobar u ovom zanatu u stanju je nakon samo tri pročitane rečenice prepoznati piščevu veličinu. Teofil je, ponavljam, bio od onih velikih. Kojih je na svakom mjestu i u svakom vremenu malo. I sve ih je manje.
U Teofilu nije bilo trunke, zere, kvanta nacionalističkog. U vremenu i prostoru zatrovanom nacionalizmom, ostao je čist. I na tome mu zavidim.
Teofil je bio kralj bez vojske što usamljen kao dobro djelo – sa guščjim perom u desnoj i mastionicom u lijevoj ruci – neustrašivo stoji nasuprot ogromne, krvožedne armije.
Po sjećanju citiram – pa stoga možda parafraziram – Milorada Popovića: ali kralju, i s trskom u ruci, valja jurnuti u tminu.
Božija pravda nas sve čeka, kako ,,kraljeve”, tako i prosjake.
POCIVAJ U MIRU dobri čovjece!
Vrhunski intelektualac i borac za ljudska prava. Malo je ljudi koji su kao on bili inspiracija u borbi za ljudska prava, demokratiju i versku toleranciju. Primetio sam da ga već neko vreme nema u Crkvi Svetog Marka na bogosluženjima u poslednje vreme, iako je bio redovan godinama. Veliki gubitak za sve nas koji smo ga poznavali, neka mu je laka… Više »
Ovakve riječi rijetko ko zasluži, što bi mi u Crnoj Gori rekli – imao se rašta roditi!
R.I.P.
Kakva ljudina je bio.. davno sam u Somboru slusala njegovo predavanje, bila je milina i čast slušati ga 😥
Gospodin bio i ostao, najtezi put u ovoj grotesci od “naseg” vremena
Laka mu zemlja. Retko dobar pisac i mogu reci da je bio Nusic 21.veka.
Otišla je gromada. Neka počiva u miru.