Nije nepotizam, nego ispravljanje istorijske nepravde

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Koliko smo puta u sred neke emisije ili intervjua u posljednje vrijeme čuli rečenice tipa „Pa zašto se žalite za lošu ponudu učešća u Vladi, kada vam je nuđeno 40 odsto kadrova po dubini“. Ne znam kako i zašto je to postala normala. Sjetićemo se, u vrijeme prethodnog režima, svaka korupcionaška afera je praćena specijalnim emisijama, kreiranjem imena slučaja, analizama, kolumna i sl. No, sada se korupcija samo zove kadriranje po dubini.

Kako je još Vitgenštajn primijetio: Kad bismo govorili drugim jezikom, percipirali bismo nešto drugačiji svijet. Jezik prikriva misao. Formula je takva da neku riječ nabijenu negativnim osjećajem samo promijenite u neku pozitivnu, ili makar neutralnu. I sve je riješeno. Nije više afera, nego poltička strategija. Nije nepotizam nego pomaganje ljudima koji nijesu mogli biti zapošljeni. Nije potplaćivanje nego donacija. A demokratija je više demoKra ti i ja.

Jezik je čudna stvar. Diktira kako gledamo na stvari, a limiti jezika su i limiti našeg uma.

Kad smo kod limita i umova, da se dotaknemo i limitiranih umova. U rijetkoj dokumentarnoj emisiji koja se bavi ovom temom, META – Država rođaka, viđeli smo kako je preko noći tzv. tridesetoavgustovska većina zaposlila sinove i ćerke, partnere, rođake, kumove i partijske članove. Objasnili su nam Nikola Rovčanin, Milutin Đukanović i Vladimir Joković da to nije nimalo isto kao u slučaju sa DPS-om. Jer se DPS koristio nepotizmom, a oni samo ispravljaju tridesetogodišnju nepravdu i diskriminaciju.

Primjera radi, tako su Demokrate u CEDIS-u zaposlile obje sestre bivšeg ministra Martinovića, ali i njegovu suprugu, pa i kuma u opštini. I ovo je samo jedan od mnogobrojnih slučajeva. Melem koji liječi rane od DPS-ove tiranije je izgleda plata od po dvije i po hiljade eura mjesečno. Lakše se suze brišu parama nego maramicama. A postaraće se i program Evropa Sad 2, sa povećanjem plate funkcionerima od 500 do 837 eura, da imaju još nečim da brišu i nos.

Jedino što sam primijetio je da nijesu smislili novu riječ za konkurs. Valjda jer nije više u upotrebi, samim tim nema ni potrebe za eufemizmom kada sam termin treba da nestane. Jer ko šiša doktorate, stručna usavršavanja i neformalno obrazovanje, kad ti ljudi nikad nijesu donijeli potvrdu o učešću u litijama, a kažu i da im ni crvena kravata i dva broja manji sako baš i ne stoji. Nije vrijeme za ljude koji su profesionalci u svojoj struci, nego za rodbinu. Da, baš kao i sa DPS-om, ali ima ta ogromna razlika – to je bila rodbina DPS-ovaca, SD-ovaca i SDP-ovaca, a sada je ipak rodbina Demokrata, DF-ovaca, PES-ovaca i URA-ša. Pa kad se oni namire, možda za trideset godina dođu neki drugi… Ili se vrate ovi stari, pa krenu i oni da ispravljaju tridesetogodišnju nepravdu. To već ne znamo.  Znamo da će ljudi koji nijesu bili članovi nijedne partije, a nijesu ni litijali – izvisiti. Da ne iskoristim neku drugu riječ.

Vlast iz 2020. ipak nije dobila izbore samo na litijanju, nego i na jakom antikorupcionaškom narativu. Ali kako kaže Zabranjeno pušenje: Al’ sve se nekako predevera kad imaš viziju, imas san: gutu para, koka povazdan – da budeš Halid ‘mjesto Halida!

Sada znamo da je kod nepotizma i korupcije jedino problem ako ih rabe “oni drugi”, a ne “naši”. Još jednom se pokazalo da nije toliko do pojedinaca koliko do sistema. A rušenje tog sistema nije u interesu vladajuće klase, jer uvijek postoji nada da se ti mehanizmi mogu iskoristiti kad se zaśedne u fotelje. Došli su neki novi Iznogudi da budu kalifi umjesto kalifa ili Halidi umjesto Halida.

I ne mogu da odolim da ne pomislim na tih nekoliko kadrova koji su uhapšeni zbog korupcije koju su sprovodili u periodu vlasti DPS-a. Toliko bih želio da vidim njihov izraz lica dok u pauzi od suđenja gledaju političku emisiju u kojima se sasvim mirno i staloženo diskutuje koja će partija dobiti koja mjesta u javnoj upravi i čiji će rođak tačno biti direktor. Da ugledam to lice zbunjenosti i frustracije koje je uradilo apsolutno istu stvar i zbog toga završilo u zatvoru. Nije sadizam, niti cinizam. Nego profesionalna mana psihologa i malo uživanja u apsurdizmu – u trenutku koji je haotičan, besmislen i iracionalan.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)