Njima spomenici i ordenje, a antifašistima prijave

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Dođe dan kad ogledalo uzvrati tuđim odrazom. Probudiš se u procvatu neofašizma – parlamentarne forme autoritarnog zlostavljanja koja slavi nejednakosti, privilegije i njeguje nacionalnu, vjersku i klasnu mržnju. U našoj kasabi se već sada možemo podijeliti na tri grupe. Na one koji nose ustajao smrad četničkih barjaka, na one koji se protive ovoj opasnosti, i one kojima je fašizam šatro sporedna tema, ali mnogo manje nego antifašizam – koji vide kao odbranu kriminala. Ovi posljednji su najgori, jer su se okupali dovoljno da zamirišu evropejstvom, ali su ostavili neobrijane brade. Na taj način i vladaju, prezentujući fašizam kao validnu alternativu.

Iz medija sam saznao da je pravno procesuirano 35 ljudi povodom Trinaestojulskog protesta ove godine. Znamo ko su tri lica koja će dobiti prekršajnu, za ostalih 32 nijesmo sigurni. Policija nikom od navedenih ništa nije javila. Stoga moram priznati da će me biti malo sramota ako me Uprava policije nije stavila na svoju listu prestupnika. Malo je većih privilegija od gonjenja na osnovu promocije antifašizma. Čak i kada uzmemo u obzir svu tragikomediju događaja – da smo protestovali zbog toga što su Trinaestojulsku nagradu, inače dodjeljivanu u čast ustanka protiv okupatora, ovoga puta dali slavljeniku okupatora i njihovih četničkih podanika. Bećir Vuković je nagradu dobio za knjigu koje nema, koju prema svemu sudeći tada nije ni napisao. Častili su nacionalnom penzijom i pozamašnim honorarom čovjeka koji je, pazite sad ovo, već sljedeći mjesec uhvaćen da je ukrao telefon nekoj ženi u prodavnici.

Ne samo da se on ne procesuira, ne procesuiraju se ni oni koji su mu nezakonito dodijelili nagradu, pa ni oni koji slave ratne zločince – nego oni koji su se usudili da protestuju protiv toga. Ali sve su to „seoske teme“, kako reče „naš” Mickej. Ko će sad da se u 21. vijeku bavi antifašizmom…

Dokazi da za tim „nema nikakve potrebe“ stižu na svakih nekoliko dana.

Silno su se dali u izbjegavanje revizionizma svi iz političke kaste; počevši od predsjednika, koji je nedavno uručio vrhovno priznanje vrhovnom Đedu. Jakov Milatović je odlučio da posthumno dodijeli državni orden Amfilohiju – čovjeku koji je kanonizovao četničku ideologiju i učestvovao u njenoj rehabilitaciji. Valjda je to bio dio onih medalja koje je Jakov po čaršiji dijelio za aktivizam. Malo prostorno planiranje, malo genocid i miniranje.

U tom duhu komemoracije fašizma je i Srpska pravoslavna crkva digla spomenik svom glavnom Bogu – Pavlu Đurišiću. O bronzanom kipu dimenzija koji se skoro može viđeti iz svemira šatro nije znala ništa ni policija, ni ANB, ni Vlada – dok se on nije otkrio pod crnom zavjesom ispred crkve. Sad mrtvog bronzanog četnika kao traži tužilaštvo, a crkva im ga kao ne da.

Onda je došao i Dario Vraneš da sa periferije odradi kulminaciju faš-projekta. Predsjednik opštine Pljevlja je isporučio kompletan paket: od relativizacije Podgoričke skupštine, do otvorenog zalaganja za ujedinjenje opštine Pljevlja sa Srbijom.

Naravno, niko od ovih Evropejaca iz vladajuće klase se nije ni osvrnuo na fašizme, jer – pobjede, a ne podjele. Imamo investicije o kojima treba da brinemo, a mi, što histerišemo jer ubica u ruci drži nož, vlastima smo još gori od samog ubice. U krajnjem, tvrdiće da nož možda i haluciniramo. Valjda nemamo druga posla, pa izmišljamo fašizme. Nije sve tako sivo kad imaš s kim otići na koktel u ambasadu. Pitajte Mickeja Spajića, koji aminuje sve navedeno sa čela stola, dok se smiješi za kamere.

U prevodu: antifašizam je marginalna briga, a fašizam je stilska figura u javnom prostoru. Ako ima para, projekata, asfaltiranja – sve ostalo je nebitno. U tom rječniku, svako ko digne glas protiv fašističkih simbola ispada zaostala „seljačina”, koja ne razumije razvoj modernih tokova.

Tako se danas navikneš na spomenik fašisti, sjutra na retoriku fašiste, prekosjutra na politiku fašiste. Četvrtog dana ti fašisti pišu prijave, a petog te već hapse.

Upravo je to centralna funkcija ovih instalacija: da unize otpor. Da vas uvjere da je sve to normalno, da je sve to „prošlost „koja se mora sagledati“. Da je fašizam samo jedan „narativ“, a ne projekat istrebljenja. Da je glavna prijetnja, ne fašizam, nego oni koji ga kritikuju. Da njih treba osuditi i izopštiti iz društva.

Antifašizam je, valjda, paravan za kriminal, a fašizam je, izgleda, paravan za investicije.

Nedavno sam, na tu temu, pogledao predstavu Kokana Mladenovića i Maje Pelević „Bolivud“. Komad prikazuje kako se dešava promjena kada se vodite novcem i materijalnim interesima, dok zanemarujete ideološke uticaje i lično dostojanstvo. Riječ je o predstavi o predstavi. U njoj glumci koji glume glumce dobijaju vijest da će pozorište biti otkupljeno od strane Bolivuda, indijske kič filmske produkcije koja je pandan Holivudu. To je jedini način da glumci, direktorka i zaposleni zadrže svoje pozicije i honorare.

U tu svrhu, ministarka kuje plan sa direktorkom, glumcima i scenaristima. Njihov cilj je da se što više prikače za bolivudske teme, uklope u stereotipe o indijskom narodu i pokažu vještačko oduševljenje zbog dolaska bolivudskih producenata – da bi Indijci nastavili da im finansiraju uloge, plate i prostor. Tako se uprava i umjetnici upuštaju u bolivudizaciju klasika crnogorske književnosti, Gorskog vjenca. Plešu na indijsku muziku, recituju tekst trilerima, nose tradicionalne indijske nošnje, a Meštrovićeve karijatide pretvaraju u hinduističke kipove.

Rasplet je sljedeći: direktorka i ministarka javljaju da producent ipak nije Indijac, kako su prethodno pretpostavile. Čovjek je Nijemac. Stvar je urgentna, glumci nemaju vremena da se prebace na njemačku kulturu, koju nijesu dovoljno izučili. Umjesto recitovanja Njegoša, kreću da nabrajaju brendove njemačkih automobila i obuće. Urliču o Volkswagenu, Merecedesu, BMWu i Adidasu, te se hvataju jedni za druge i rukama formiraju svastiku iliti kukasti krst. Investitor je tako dočekan uz prigodne obrasce njegove kulture.

U toku trajanja predstave, umjesto glumaca koji glume glumce, pred očima su mi bili glumci koji glume političare – prethodna dva premijera. Abazović i Spajić bi zdušno podržali da nije bitan kukasti krst, već to što investitor donosi pare – za nove prostore i nove puteve. Zabrinutost zbog fašističkih simbola bi njima bila tek „seoska tema“. Jer se sve može zarad para, ostalo su distrakcije. Sieg heilovaće i ko neće, ako to donosi profit. Ko to ne radi – on je glupan, a ovi primjeri mačo-mužjaka su prepametni egzemplari ljudske vrste, koji stvari vide „van ideologija“.

I tako prepametni će se, ako ne već na sljedećim, onda na onim tamo izborima, boriti za cenzus dok mole Andriju Mandića da ih pusti u svoju četno-Vladu.

A do tada, imaju zajednički zadatak: da ljudi prestanu reagovati. Da se ne nerviraju oko spomenika koljačima, da se ne čude pozivima na pripajanje drugim državama, da se ne bune na pravne progone, da sliježu ramenima na sve što je donedavno djelovalo nezamislivo.

Fašizam ne dolazi tako što se najavi na konferenciji za medije. On dolazi iz normalizacije. Iz šale ili „seoske teme“. Iz izjava koje prođu bez otpora. Ako se danas naviknemo na Đurišića, sjutra na Vraneša, prekosjutra na prijave – onda ne treba da se čudimo kad se probudimo u državi u kojoj se antifašizam ispira suzavcem, a fašizam glanca državnim ordenima.

Ali u tome ima i nečega dobrog.

Baš kao što je antifašizam reakcija na fašizam, i fašizam je reakcija na prijetnju onima na vrhu lanca ishrane da će građani srušiti sistem i slomiti njihove privilegije. Ako je tako, ajde da im unesemo malo nemira. Nešto mi ne djeluju dovoljno nervozni.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)