Novinar kontrarevolucije u predsjedničkom helikopteru

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Godine 1986. Danilo je Kiš napisao satiru u stihu pod naslovom “Pesnik revolucije na predsedničkom brodu”. Pjesma govori o Dobrici Ćosiću i njegovom putovanju Titovim plovilom “Galeb”. Ćosić je, naime, bio Izabrani: jedini od svih jugoslovenskih takoreći intelektualaca koji je imao tu čast da u društvu Maršala i visokih zvanica krstari obalom Afrike.

Sličnu je čast nedavno – saznali smo zahvaljujući ministru Konjeviću – imao Srdan Kosović, urednik “Vijesti”. On je, jedini od svih crnogorskih novinara, imao čast da se državnim helikopterom vozi do, valjda, Tirane; da leti u društvu predsjednika vlade Abazovića i probranih pripadnika njegove dvorske svite.

Ah, ta retorička pitanja… Zašto baš novinar “Vijesti”? Pitate ono što svima je jasno – zato što “Vijesti” znaju lagat’ masno (satira). Ta ko bi, ako ne urednik Abazovićeva dvorskog biltena, letio u društvu plemenitih dvorjana? “Vijesti” su još za vlade Zdravka Krivokapića imale tretman kakav ni “Pravda” nije imala u SSSR-u – odluke vlade objavljivali su prije nego ih ta časna kuća usvoji. Bile su, “Vijesti”, takoreći neslužbeni Službeni list – ono što vlada odluči stupalo bi na snagu po objavi u njima. Za Abazovićeva zemana postali su i više od toga. Postali su ekstenzija vlasti: dio Dritanova medijsko-represivnog aparata. Ko još sa sigurnošću može reći gdje prestaje vlada a počinju “Vijesti”? I obratno.

Kosović je, dakle, letio sa Abazovićem, kao što je Ćosić plovio sa Titom.  Abazović, dakako, nije Tito; Kosović nije Ćosić; helikopter, jasno, nije jahta, niti je Albanija Afrika. No princip je isti – dvor na putovanja sa sobom vodi samo pera od najvećeg povjerenja.

Takođe… Ćosić je bio “pesnik revolucije”, sve dok nije postalo jasno da je sa revolucijom gotovo; Kosović je novinar kontrarevolucije – one crkvene, Amfilohijeve, za čiji su trijumf on i novina mu objavili krstaški rat istini.

U Kišovoj satiri piscu se obraća šef Titova protokola; nije teško zamisliti kako iste riječi Kosoviću na uho šapuće maestro premijerova kabineta:

“Što se tiče javnoga mnijenja
to je vaša domena.
Novine, radio i cijela štampa.

Tekstove ćete davati meni.
Ne rad kontrole, neg rad pravopisa (…)

Sve čuvati
kao najvišu (državnu) tajnu,
kao zjenicu oka.
Daklem: nikakova privatna trača
od našeg cijenjenog,
uglednog
itd.
izvještača”.

Veli, potom, šef protokola pesniku – ili novinaru, svejedno:

“Što se paka vjetrova tiče
(tu ne mislim na pasate),
treba naprosto suspregnuti crijeva.
(To je ka što dođe čovjeku spontano
da zijeva,
kraj logorske vatre
kad mu se zadrijema)
daklem:
ni naglas niti
profunjariti
neki prdež,
što je, gledano iz aspekta okusa
u fokusu pažnje;
još gore: sve to ostaje u zraku?
Najbolje je, ako drugog rješenja nema,
izići diskretno
i zadržat se tamo što dulje,
a ne ko što rade neke hulje:
prnu vani
pa odmah uniđu
(umjesto da puste ovdje goluba
pa da ondak iziđu na palubu).

Nježnije, nježnije, nježnije”.

Okej, nježno: ali lako je senzibilno prdnuti na jahti. Prdni ti, tako da niko ne osjeti, u helikopteru.

U izmaštanoj stvarnosti koju plasira Kosovićev medij ja sam dvorski intelektualac. Ali moja je malenkost opozicija: i to glasna i žestoka. Mene predsjednik vlade naziva “fašistom” i “ekstremom” – što je, podijeliću to sa vama, pomalo jezivo i prijeteće, imajući u vidu premijerove bliske i srdačne kontakte sa stvarnim ekstremističkim organizacijama. Nisam ja onaj koga predsjednik vlade voda sa sobom, onako kako su fine dame nekoć u naručju nosile francuske pudlice.

Ali šta ćete… to vam je sama suština novinarstva “Vijesti” i ideologije koju diseminira “URA”: sve izokreni, naglavačke. Kada bismo to novinarstvo i tu ideologiju htjeli predstaviti grafički, valjalo bi nacrtati izokrenuti krst.

To vam je ideologija koja veli ovako. Kada rulja koja nosi obilježja ruske agresije na Ukrajinu i zastave druge države, pritom pjevajući šovinističke pjesme o klanju muslimana, uz asistenciju policije napadne (što verbalno, što fizički) ljude koji slave antifašizam i dan državnosti svoje zemlje, to vam je, da prostite, sukob dva nacionalizma. Po dvorskom biltenu koji uređuje novinar kontrarevolucije i njihovim probranim sagovornicima, jedan od tih nacionalizama – crnogorski – izazvao je pojavu drugog – srpskog. To je lijep primjer naučno-fantastičnog novinarstva. U književnosti se to zove pseudoistorijska metafikcija. Istorijski fakti se okrenu naglavačke pa se na osnovu te alternativne istorije razvije, kako se to popularno kaže, narativ.  Primjer: Dickov “Čovjek iz Visokog dvorca”: u tom romanu Hitler pobijedi u Drugom svjetskom ratu, pa pisac opisuje Ameriku i svijet nakon toga. U Kosovićevoj uredničkoj pseudoistorijskoj metafikciji, crnogorski nacionalizam, prvi put primijećen početkom XXI vijeka, izazvao je pojavu velikosrpskog nacionalizma: i “Načertanije” (1844.) i Moljevićevu “Homogenu Srbiju” (1941.) i Memorandum SANU (1985/86) i četničke zločine i genocid u Srebrenici.

To vam je ideologija po kojoj sam, kada izvjesni Damjanović objavi nacistički plakat na kojem su svi narodi koji žive u Crnoj Gori odjeveni u narodne nošnje, a Romi u uniformu Komunalnog, ja nekako kriv za to.

Teza da su crnogroski i srpski nacionalizam isti izmaštana je da bi se opravdalo služenje ovom drugom. Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Isti su, ta dva nacionalizma: baš kao što su isti bili alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja.

Kako bih vam rekao… Svi smo na istom brodu, ili u istom helikopteru, ako vam milo – ime mu je “Crna Gora”. Jeste: bazdi; ah, dobri Bože, bazdi do neba. Jasno je: uprkos brzom kursu iz bontona koji je organizovao vladin protokol, neko je prdnuo.

Nevaljalac koji je, kako bi rekao predsjednik vlade, “kontaminirao javni prostor”, uzalud upire prstom u druge. Svi znaju ko je okinuo.