Oliver

Piše, ambasador Crne Gore u Vatikanu Miodrag Vlahović

Lucern, Švajcarska, juli je 2005. godine. Na ručku, poslije rasprave na jednom od međunarodnih skupova PER – Projekat o etničkim odnosima – a tema je bila Kosovo i njegovi susjedi (sjećam se, Ferhat Dinoša i ja smo tu ispred Crne Gore), sjedimo svi “Kosovari” zajedno, pričamo neobavezno, šalimo se, da se bar za trenutak odmorimo od teških tema i muka kroz koje prolazimo … i pitam Hašima Tačija: “Hašim, reci mi, kako ovaj moj kum govori albanski?” “Bolje nego ja”, odgovori Tači – i svi se smijemo, i Oliver se smije …

Još sam se šalio kako nije čudo što albanska većina “ima problema” sa Srbima … Uvijek je problem, rekao sam, kada Srbe vode Crnogorci … (Oliver je Ivanović iz Kuča, naravno. Njegov otac Bogdan kumovao je mom ocu, u Djakovici, 1961.) I tome se smijemo, jer svi znamo koje “Crnogorce” možemo pomenuti kao primjere tog istorijskog “pravila” …

Poslije sam Oliveru kazao, dok šetamo uz jezero – nismo se vidjeli toliko godina – (vrlo) naivno, vjerovatno, kako treba da se mane Beograda i kako treba da bude, da je sreće, ministar inostranih poslova ili, recimo, potpredsjednik budućeg Kosova, jer Beograd nikad nije razumio Kosovo, niti pomogao, niti će … Ne vjeruje, naravno, da je to ozbiljno i realistično što govorim i ja mu ne zamjeram: on to živi, a ja gledam sa strane – razlike su neminovne.

Bilo bi drago našim očevima, kad bi mogli da znaju da smo zajedno i da razgovaramo, saglasni smo, bar to.

Toga se samo sjećam, i bude mi žao, dok razmišljam kako su Bata Bojovog sina i brata Miroslava i Natalije mučki ubili u Mitrovici.

Bio sam u Beogradu, nedavno, na samom kraju oktobra prošle godine, jednim tužnim povodom. Hodam, poslije, gradom koji sve manje liči na mjesto u kojem sam prvi put “bavio politikom”, u ono smutno vrijeme koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, i na kiosku vidim NIN sa Oliverovim licem na naslovnoj strani. Pišem mu, odmah, kako sam pročitao i kako su to dobre teze. Da se vidimo, tu sam, kuckam u mobilni, i stiže mi odgovor, odmah, “Skočio sam do Šapca … vraćam se kasno večeras, pa možemo na piće ujutru”. Eh, ja večeras moram natrag u Rim, odgovaram, ostajemo u kontaktu …

Od svega što se u mnogobrojnim komentarima čulo ili pročitalo o Oliverovoj pogibiji i posljedicama, najuvjerljivije, i najtužnije, istovremeno, zvuči komentar da njegova smrt neće ožalostiti većinu ni u Srbiji, ni na Kosovu.

To je najbolja dijagnoza situacije, na mučnoj relaciji Beograd-Priština, u kojoj su umjereni i razumni ljudi ili ućutkani, ili marginalizovani, ili, ako politika zastrašivanja i socijalnog i političkog izopštenja ne uspije, likvidirani, kao sada Oliver Ivanović.

Oliverova smrt će malo toga promijeniti, bojim se. Ušančeni su ekstremisti i teški zli nacionalisti, na obje strane, sa operativcima “na terenu” (čitaj: mafijom i ubicama, krupnim i sitnim), podrškom sa svih strana, povezani najprizemnijim interesima, koji se pastvi i pučini prodaju kao odbrana svetih nacionalnih interesa. Dogovora nema, niti ga – istinskog iskrenog dogovora – može biti, jer se takvoj političkoj i ideološkoj matrici dogovori i rješenja mogu samo nametati i nametnuti. A onda takav dogovor i nije dogovor, već neprijatno nametnuto stanje, krajnja nužda, dakle, kojoj se čeka prva (ne)prilika da se ugrozi, oburda i eliminiše. Sve su zemaljske i one sile koje se pozivaju na nebeske veze upregnute da se ne dozvoli “izdaja”, a aktuelne se vodje, vidjeli smo to i nedavno (i medju popovima je opasno kada Crnogorci pregone i prednjače u “srbovanju” i drugim ekstremnim sportovima), više plaše te kletve i prozivke, nego suda i sudbine onih koje “brane” na Kosovu, a i šire.

Pregovori u Briselu su prekinuti, za sada. Kada budu nastavljeni – a Ivanović je, jasno je to, prinijet kao žrtva nečijoj potrebi da se taj proces uspori, ugrozi ili obustavi, čak – ostaće nepoznanica što i kako mogu proizvesti, ako u štabovima i maticama nacionalnih politika Beograda i Prištine nema spremnosti, volje i hrabrosti da se učine istinski pomaci, promjene i ustupci.

Aktuelna, a naslijedjena politička logika i (ne)kulturni obrazac je jasan: jedni bi da podijele teritorije, ili da ih zamijene, računajući da drugi mogu na to pristati, ako im se priprijeti i pokaže pesnica, posebno, a da za uzvrat dobiju promjenu granica ili “ujedinjenje istorijskih teritorija”. I obrnuto. Prije toga treba pokazati da su svi modeli, opcije i rješenja nedjelotvorni, iscrpljeni i pogrešni i da logika nasilja i prisile predstavlja zakon ovih prostora – jedini, neporecivi i nepromjenljivi.

Zato se Oliver opasno i nepopravljivo zamjerio: zamislite, rekao je, pored drugih hrabrih stvari, da je za kosovske Srbe glavni grad Priština, a ne Beograd! E ne može tako, i neće, jer to ruši rezon postojanja jednog nacionalizma koji je spreman da zaboravi, uništi i odbaci interese ljudi koje tobože čuva i brani. Zato je, nažalost, smrt Olivera Ivanovića logična u ovom poretku stvari i ljudi, u zaboravljenoj i prebrisanoj istoriji, u kojoj su malobrojni čitali “Pjesme Ali Binaka” našeg Radovana Zogovića (rođenog u Peći, baš kao i Oliver) i slične subverzivne misli i svjedočanstva.

Da smo se tog 30. oktobra sreli, sada mogu da “naknadno pametujem”, Oliveru sam mislio da kažem kako je jedini održivi način da Srbija “zadrži” Kosovo i zaista sačuva ljude i narod za koji toliko brine – zvanično i neuspješno – da se formira zajednica dvije nezavisne države, koje bi onda, sa recipročnim garancijama i sistemom zaštite prava i kulture nacionalnih/etničkih zajednica (Srba na Kosovu i Albanaca u južnoj Srbiji), zajedno radile na evropskoj agendi – jer se, danas, bar u tome, i bar retorički, slažu političke elite u Prištini i Beogradu. Tako bi se, pored ostalog, uticalo na stabilnost i cjelovitost cijelog Regiona, a prvenstveno BiH i Makedonije, da ne pominjemo jasno i definitivno stavljanje ad acta scenarija koji mnogi ne žele ni da pomenu – “ujedinjenje etničkih teritorija” – jer bi to vodilo u novi balkanski ratni sukob nesagledivih posljedica. Pohvalio bi on, vjerovatno, opet, moju upornu naivnost kada je o državnim i medjudržavnim pitanjima riječ, a ja bih pokušao da mu ponovim kako naša balkanska zbilja traži upravo ovakva “naivna” rješenja. Ili rješenja nema – mimo pucanja i kukanja, zločina i leleka.

Ali, ne mogu više ništa reći Oliveru Bogdanovom, jer je i on životom platio jednoj tužnoj i ružnoj istoriji.