Patološki strah od autoriteta

Piše,

Ivana Đukić

Neobjašnjivi strah od progovaranja i iznošenja svog (SOPSTV(O)enog) mišljenja pod Milom, izgleda da je prenosiv, poput korone, bez obzira na vladajuće strukture. Evo, čak i u ovom ,,vakum” prostoru, ostade nepromijenjen. Tako, poslije određenog vremena, postane normalan. Što je to u ljudskoj psihi, pa čeka da neko bude izabran kako bi se onda priklonio tome, bez svog uticaja, i to u situaciji u kojoj sam očevidac, da su kutije sa glasačkih mjesta iznošene mimo odgovarajuće procedure, tako da u regularnost izbornog procesa uopšte ne vjerujem, premda po prvi put, od kad ja pamtim, niko nije doveo u pitanje validnost izbora, niko ih nije imenovao kao pokradene, što je bio slučaj jedino u sredinama u kojima je ,,držite lopova opozicija” pobijedila. Jedan (na žalost vrlo mlad) momak reče: ,,Ako bude opet izbora, selim se, ja ne mogu više u ovom stanju da izdržim” (Dobiće srčani udar od napetog stanja događaja).

Demokratsko društvo podrazumjeva slobodu govora. Ukoliko je nijeste imali pod Milom, evo je imate sad, pa je ne iskorististe.

Amfilohije i dalje upravlja i hara umovima iz tame, čineći ih obeznanjenim!

Jednoga jutra da se probudim u koži Dritana Abazovića i da shvatim da sam samo pion u rukama Amfilohija Radovića, i da sam kao takva, i prije toga, žestoko zloupotrijebljena, ni malo mi ne bi bilo prijatno. Imam toliko inteligencije, i obrazovan sam čovjek, i proputovao sam, i to sve, izgleda, uzalud. Otprilike tako, za neko vrijeme, vidim gospodina Abazovića, i duboko mi ga je žao. Onako, kako bih žalila svakog u kom sam vidjela iole potencijala.

Gospodine Dritane Abazoviću, zar zaista mislite da možete da date izjavu: ,,Crkveno pitanje je u politiku uveo Milo Đukanović (a samim tim i priznate da je ovo Amfilohojeva osvjeta)” – i time da završite mnogo starije pitanje od svih nas pojedinačno (i u grupi) – a to je stopostotna autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve – daleko prije rođenja onih, koji uprkos dokazivanju da se Sunce okreće oko Zemlje i dalje sjede na čelu i fonološki deklarativno utiču na rasplet činjenično netačnih događaja?!

Osim toga što za mene Nacionalni dnevnik nema kredibilitet, odavno, interesujem se, baš onako intrigiruće i duboko inspirativno, nadahnjujuće i onako ,,neobično”, ko namontira kadrove za jučerašnji, 9.9.2020. – u kom je unutrašnost crkve posvećene Ivanu Crnojeviću, na Cetinju, sa popom Milutinom Cvijićem, u toku službe (tj. Crnogorske pravoslavne crkve), a spoljašnjost hrama Vaskrsenja u Podgorici (tj. Srpske pravoslavne crkve)?! Da nijesu bili snimci ,,iz arhive” – ali su se savršeno (i, naravno, u savršenom trenu) – uklopili zajedno i to baš u formi i u sadržaju?!

Kao izrazito nestranačka ličnost – i to nikad angažovana – upućujem i na vrlo indikativno presavijanje lista (kao vid body language-a) u intervjuu Alekse Bečića, a za vrijeme odgovora na pitanje: ,,Šta će biti sa Crnom Gorom?” Takođe i na preveliki broj puta ponovljenu sintagmu ,,mala zemlja” – u kontekstu: ,,Ovo je mala zemlja” – a sa neobičnim prizvukom da on zapravo pripada nekoj većoj.

Negacija negacije bi bila potvrda

Postoji ono što nas uči da se definicija nikad ne može objavljivati negacijom. Ko će i šta iz svega uopšte da uradi iz potpisanog Ugovora – ne vidi se. Navedeno je šta neće. Tendencija ka manipulaciji?! A ako je odgovor na postojeći (krajnje realan) strah kod naroda – zašto se čekalo do sad?!