Podgorica, Beograd, Sarajevo, Zagreb: ustani i kreni

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Haustor je danas u svijet pustio dub verziju pjesme „Treći svijet“. Izvorno objavljena na istoimenom genijalnom albumu iz 1984, pjesma je bila instant-klasik. Četiri decenije kasnije, i danas zvuči kao himna bolje prošlosti, koja nikada nije imala šansu da postane budućnost.

Dub verzija traje preko gotovo devet minuta. Nemam pojma gdje je Haustor ovo snimio, ali sve da ga je producirao lično Lee Scratch Perry u Black Ark studiju, makar dan prije nego što će ga 1979. sam spaliti, pjesmi ne bi bilo mane.

Treći svijet dub je autoreferencijalan. To je posveta Haustora vlastitom radu: jasno čuješ odjeke „Šejna“, čuješ zvukove koji direktno asociraju na „Tajni grad“. Kakofonična interpolacija na sredini pjesma jasna je posveta ranom Haustorovom remek-djelu, „Duhovi“.

Mnogo prije nego će postati komoditet narkomana koji se odvale, sjede na Adi Bojani ili Velikoj plaži i slušajući ga zamišljaju da su na tropskom ostrvu gdje oslobođeni od rada i mozga na miru mogu misliti o suštini života , rege je bio muzika pobune. Marleyeva „Burnin’ and Lootin’“ je himna bunta, ako takve ima. Zato Kasoviceva „Mržnja“ počinje tom pjesmom.

Ali to je ono što čini kapitalizam: izvrši aproprijaciju onoga što mu se protivi i izvrgne ga u suprotnost, svede ga na još jedan feel good proizvod, još jedan komoditet.

Britanski pank jednako duguje regeu kao i njujorškim bendovima ranih sedamdesetih godina XX vijeka, okupljenim oko CBGB-a. Bez muzike crnih imigranata n(r)aseljenih u predgrađima engleskih gradova, ne bi postojali The Clash. Kako je muzika potomaka robova, koja je propovijedala povratak u Afriku i borbu protiv Imperije postala zvučna podloga za ispijanje koktela na plaži, uz prezentaciju rada u teretani i rada plastičnih hirurga – zna samo kapitalizam.

Kako bilo: biti mlad u Jugoslaviji godine 1984. značilo je slušati „Treći svijet“ i svađati se sa prijateljima oko toga šta je Štulić htio reći sa „Kad fazani lete“. U jednom trenutku, u ovoj zemlji svirala se muzika kakvu su tog časa stvarali najbolji londonski bendovi. Čak je i Bregović morao snimiti novotalasni album – samo da bi se, kada je stvar okončana, vratio seljakluku kao svom jedinom zavičaju.

Do sredine osamdesetih, modernitet je u Jugoslaviji poražen, a sa njime i svaka šansa za demokratsku transformaciju zemlje. Time je otvoren prostor za nacionalizam i klanje, za povratak u Srednji vijek.

Biti mlad ovdje, godine 2025, znači slušati Voyagea, Breskvicu i Desingericu. To je mjera naše propasti.

Ne djece, nego nas koji smo im ostavili svijet u kojem su idioti koje slušaju uopšte mogući.

Djeca koja će sutra biti na ulicama Beograda, kao i ona koja su bila na ulicama Podgorice, vođena su, međutim, duhom koji je govorio kroz Haustor. Njihovu pjesmu danas pjevaju sijedi ljudi. Čak i ako nisu čuli za to; čak i ako im se, da je čuju, „Treći svijet dub“ ne bi dopao, oni i nesvjesno slijede Rundekovu zapovijest: ustani i kreni, stražari su otrovani, konji su spremni. Ako mene pitate, to je upravo ono što u hrišćanstvu zovu Svetim duhom.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)