Poplava nasilja u doba fašizacije

Za CdM piše Dušan Pajović

“U zemlji od 600 hiljada stanovnika u samo sedam dana se desilo sljedeće: ubijen je i spaljen momak od 23 godine, šipkama su pretučeni mladići iz Bosne i Hercegovine,  predsjednik opštine je osumnjičen za trgovinu drogom, desilo se više udesa sa smrtnim ishodom, hapšenje zbog dječije pornografije…”, je otprilike glasio post na Tviteru. No, ovo nažalost, nije bila “specijalna” nedjelja, jer se slične stvari dešavaju iz dana u dan.

Prošlo je još desetak dana od tog rezimea, a ove teme već blijede i pojavljuju se neke nove… Tako je to u zemlji koja hiperprodukuje nasilje.

Crna Gora ima stanovnika koliko i manji blok Londona. Ne može biti “normalno”, niti smije biti normalizovano, da se ovakvi i slični događaji svakodnevno reprodukuju. Ako se izloženost nasilju dešava frekventno i u toku dužeg perioda, dolazi do afektivne otupljenosti ili desenzitacije. Ljudi jednostavno oguglaju. Na plastičnom primjeru objašnjeno: medicinska sestra neće biti jednako potrešena kada ugleda čovjeka krvave glave prvog radnog dana, i poslije 10 godina rada. Kognitivni mehanizmi u mozgu će joj omogućiti da zaštiti svoje emotivno stanje, time što će na scene horora jednostavno otupjeti. Ravna crta.

Naravno, ovaj mehanizam ima bitnu ulogu u evoluciji i u ljudskom funkcionisanju prilikom raznih poslova, ali ukoliko se primijeni na cjelokupno društvo – najebali smo. Svaki femicid, batine, uvreda, ili zločin, postaju samo svakodnevica and just another day in the office.

Ova situacija je, planski ili podsvjesno, stvorena i  iskorištena od moćnika. Na listu njihovih benefita za otupljenost se može dodati svašta, od fašističkog orkestriranja riječi do političkih afera, laži i prevara. Političari i tajkuni su usvojili jednostavan recept: možeš reći i raditi što god želiš, jer je toliko sranja da se poslije pet dana više niko na to neće osvrtati.

Andrej Milović sigurno računa da će se njegov naZi govor dijelom zaboraviti, ali i da će se njime istovremeno normalizovati dokle se smije ići sa mržnjom. Jer što više guraš narativnu ekstremizaciju nasilja, automatski neko drugi izgleda blaži i manje problematičan. Nakon priče o dekontaminaciji Cetinja, ako neki (Evropa) sadista spomene smanjenje broja Crnogoraca na popisu asimilacijom, to je u poređenju med i mlijeko. Makar nas ne naziva toksičnim, nečistim i ne poziva na istrebljenje. Sve je bolje od korišćenja identičnog termina kojeg je koristio Hitler tidesetih godina prošlog vijeka.

No, ne mogu da se ne pitam jesu li nacisti nakon Hitlerove izjave o dekontaminaciji pjenili na medije? Jesu li se prali retorikom da je Adolf izvučen iz konteksta, zvali novinare i govorili o nekakvoj krimogenizaciji?

Pa ne znam, ne vjerujem. Nešto mislim da, kad su već bili nacistički ološ, nisu imali problem da stanu iza svojih riječi. Ali pitajte Evropa sadiste, oni bolje znaju nacističke izjave, čim ih reprodukuju.

I baš tu leži tužna činjenica, da fašizam nikada nije pobijeđen. Sve je moglo biti drugačije nakon te 1945, ali duhovi su ostali da tumaraju… Opet su izronili 1989. godine i nikad se nisu vratili nazad u bocu. Nismo slomili matricu koja fašizam drži na tihoj vatri dok se ne zapali plamen.

Tako da, umjesto što ćemo ubuduće samo hapsiti neke miloše ostojiće ili đecu iz Bara koja biju komšije, potrebno je riješiti problem u srži. Nije logično da se Ostojić hapsi za širenje mržnje prema muslimanima, dok se istovremeno gradi spomenik Ristu Radoviću u Kolašinu. To je isti narativ. Samo što ga je jedan stvarao i jačao, a drugi ga je samo izblebetao na društvenim mrežama. Pogodite ko od te dvojice dobija ćeliju, a ko mermer. Što ne abolira Ostojića, ali itekako stavlja teret na Radovića.

No, ovo je društvo zaborava.

I taj Ostojić, i Milović, i napadi Dragaša i Abazovića na medije su događaji koji su se odvili ove sedmice, pa vidite kako je teško zapamtiti onu prethodnu, a tek onu prije, ili onu prije nje…

Koliko ljudi se već sada ne sjeća fašističke histerije Vesne Bratić, koktela mržnje Radomira Radonjića i lažne prijave Milana Kneževića? Preko nasilja se samo “pretrči”, bilo ono fizičko ili psihičko, a  umjesto rješavanja uzroka, mi krpimo rupe prijavama i “oštrim osuđivanjima”. Nisu važni ni prvi, ni drugi, ni treći, već ona struktura koja njihov narativ hrani i jača već 34 godine. Ako prekrečite vlagu, ona će opet izroniti. Morate se riješiti cijevi koja curi da bi nešto zaista promijenili. Tako je isto i sa društvom.

Putanja je jasna: antifašističko obrazovanje, zakoni i egalitarizam. Nasilju se moramo opirati, jer će nas u suprotnom njegov talas potopiti i podaviti. A dani sa pacijentima krvavih glava kod one medicinske sestre će biti učestaliji i normalniji; dok će krst na bolnici, metaforički ili bukvalno, preuzeti kukast oblik.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)