Postoje li Crnogorska Javna i Crnogorska Građanska Diplomatija?

Dobro jutro! Predrasude o Crnogorcima i generalno svim Balkancima kao o kriminalcima i agresivcima su uvrežene po svijetu, iako su mnogi gori od nas po tom pitanju. Kako se s tim boriti, i kako tu pomaže građanska diplomatija?

Priključite se našoj viber grupi, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Postoje li crnogorska javna i crnogorska građanska diplomatija?

Nedavno sam od druga iz Gruzije čuo jedan vic: “U automobilu u Parizu se voze Gruzijac, Crnogorac i Marokanac. Ko vozi auto? – Policajac”. Da budem iskren, možda je u vicu bilo “Kavkazac, Balkanac i Arapin”, ali suština je ista. Predrasude o Crnogorcima i Balkancima u Evropi su takve. Iako su možda neki drugi više i opasnije uključeni u kriminalne aktivnosti, nas generalno ne bije dobar glas.

Što treba da radimo da nas kao Italijane, rodonačelnike mafije, po svijetu poznaju po vinima, dobroj hrani i kulturi, a ne po kriminalu? Što da radimo da nas po regionu ne prepoznaju po Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i monstrumu sa Grbavice – dakle ne po primjerima fukarluka i kukavičluka, nego po primjerima čojstva i junaštva.

Juče je u Crnu Goru stigla porodica Mešković iz Busovače kod Zenice. Porodica ugostitelja Fahrudina Fehre Meškovića koji je prošle godine pred meč sa Bosnom i Hercegovinom ugostio crnogorske navijače. Sjećate se te dvije utakmice koje su obilježili uzajamni izlivi prijateljstva i skandiranje “burek sa sirom”, a naši navijači pjevali “Bosnom behar probeharao”? Sve to nije uspio da pokvari ni onaj, ili oni, koji su zapalili kombi navijača bosanske reprezentacije. Zašto? Zato što su građani dvije zemlje sebe nesvjesno uključili u aktivnosti koje bi se mogle okarakterisati kao “građanska diplomatija”. U slučaju Bosne i Hercegovine građanski diplomata je bio Fehro, u slučaju Crne Gore navijači, ali je najvažniju ulogu odigrao neko ko nije građanin Crne Gore, nego Njemačke. Ali je Crnogorac. Ili bolje rečeno Crnogorci. Crnogorskoj javnosti dobro poznata crnogorska porodica iz Berlina je prvo donirala novac da se bosanskim navijačima kupi novi kombi, a onda je dirnuta Fehrinim gestom pozvala cijelu porodicu Mešković da posjeti Crnu Goru i da budu njihovi gosti. I to se na radost svih desilo juče.

Komentarisanje dnevne politike je najzabavniji i najčitaniji dio ovog posla. Ljudi kažu da su umorni od toga, i traže da se piše o onim “stvarno važnim stvarima”. Problem je što kad se o tome piše, to niko ne čita. Tako je i sa ovom temom.

Naša diplomatija se za vrijeme DPS i sada bila značajno opterećena politikom. Projekat nazavisne Crne Gore je iznijelo par diplomata, i imali smo ograničene uspjehe u Vašingtonu i Briselu, ali su nam u ostvarivanju naših ciljeva više poslužile geopolitičke okolnosti nego umijeće ili bolje rečeno resursi naše diplomatije. Nije ovdje riječ toliko o sposobnostima naših diplomata, koje su u nekim slučajevima bile izvrsne. Osim partitokratskog kadriranja, više je u slabim dometima riječ bila o slabim resursima

Opet, to nije i ne bi trebalo da bude izgovor društvu, nezavisnom od države, da se van zvaničnih kanala ne uključi u promociju Crne Gore i Crnogoraca i širenje i ostvarivanje kontakata. Ono gdje je Crna Gora uspjela da napravi veliki pomak, i da nakon devedesetih, kada smo, svjesno ili nesvjesno, učestvovali u projektu ostvarivanja Velike Srbije, napravimo otklon od svega toga i sa društvima regiona stvorimo istinsko pomirenje i izgradimo povjerenje.

Interesantno je, ipak,  da se, u posljednjoj situaciji, niko ko živi i zarađuje u Crnoj Gori nije sjetio da donira kombi, ili pozove Meškoviće.

Lažem, sjetila se jedna žena iz Boke, ali ona nije ona od onih “dobitnika tranzicije” nego neko ko je iskreno emotivno odreagovao. Ipak, umjesto naših domaćih tajkuna, koji ovih dana gledaju kako da se prikače i umile novim političkim gazdama, u promociju Crne Gore se uključio neko ko ovdje ne živi, i ne zarađuje tu. I to iz razloga što želi da, kako sam shvatio, “kad kažete da ste Crnogorac ili Crnogorka u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, bilo đe, da vas ljudi dočekaju sa osmjehom i simpatijom”.

Ima li boljeg cilja građanske diplomatije i diplomatije uopšte? Ima li bolje definisanog cilja “brendiranja nacije” nego da vas sa simpatijom gledaju u svijetu? Mi nismo prebogati resursima, i umnogome živimo od ljepote našeg krajolika, zato je važno da nas stranci percipiraju kao dobre domaćine, a ne kao nekoga ko će ih u Crnoj Gori prebiti i opljačkati. Jer neće. Zato je važno graditi imidž o Crnogorcima kao dobrim i pitomim ljudima, a ne kao kriminalcima i agresivcima, kakvim nas često prikazuju beogradske serije i filmovi.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)