Priča o životu mimo istorije novog crnogorskog vojnika

Piše

Milica Đukanović

Velim: ovijem mislim spotaći naše mlade ljude da se potrude doći u ovo nepobjedno stijenje, koje je od Boga za pričanje stvoreno, te da za ajtar istine iznesu na vidik svijetu one ljude “rad njima besmrtnost pruža”.

Na uzanom prostoru na kojem je tuđemilskog ljeta u istorijski krvotok učitan vječiti crnogorski usud – permanentna borba za život i slobodu, i čiji je moralni duh oblikovala čudesna knjiga „Primjeri čojstva i junaštva“ te vremenu u kojem štetan uticaj doba svoj odraz pronalazi u ličnim i društvenim vrijednostima i idejama, spremnost za napor koji
premaša mjeru onoga što se obično traži vrlina je herojske prirode.

Darovit mlad čovjek nije neispisan list hartije, on je, naprotiv, list na kome je nekim simpatetičnim mastilom već sve ispisano, dobro i rđavo, zapisao je vijek unazad nobelovac za književnost Tomas Man duboko tumačeći svoju epohu koja nije mogla da pruži zadovoljavajući odgovor na pitanje “Čemu?”.

Pedeset biranih, darovitih mladih ljudi, potencijalnih preinačavatelja svijeta, idealista, svako sa vlastitim odgovorom na epohalno pitanje, odlučnih da pod prikladnim uticajem etičkog kodeksa čojstva i junaštva, koji važi na ovom tlu preoranom ratovima, razvijaju dobro i suzbijaju zlo što bi da izbije, zakletih državnom idealu, okupilo se na izjavi ljubavi zemlji djece svoje jer, kako je govorio Pekić, čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.

Simbolički kontinuitet državnosti, slobodarstvo i antifašizam kao najvrijedniji dio crnogorskog identiteta i dugog istorijskog trajanja duboko su urezani u kolektivno sjećanje, a osjećaj privrženosti domovini, tradicionalnoj etičkoj matrici i društvenoj obavezi lajtmotiv pripadnika Vojske Crne Gore, dobrovoljačkog stroja naročito.

Na mjestu gdje svakodnevno postaje osobito, gdje preciznost u odnosu na državno vrijeme stoji u vezi sa njenom prostornom skučenošću (gdje ima malo prostora, tu ima i malo vremena!), a život i rad počivaju na strogoj organizaciji, prilagođavanje civilnog karaktera vojnoj sredini kao izraz dobre volje ima zadatke šireg društvenog značaja – oblikovati vrijednosnu svijest i uputiti mladog čovjeka moralnim, univerzalnim vrijednostima solidarnosti, empatije, saradnje, prijateljstva.

Zato dobrovoljno služenje vojnog roka u Vojsci Crne Gore. Svojevrsni tranzicioni proces od porodičnog doma do kasarne i boravka u ambijentu u kojem umjesto slobodne socijalne interakcije važe specifična pravila unutrašnjih odnosa, života i rada, pretpostavlja i važne pouke i jednu životnu filozofiju: vojna profesija posvećena je uzvišenim idealima i po svojoj prirodi ima etički karakter, dok standardi vojnog profesionalizma zahtijevaju osobitu stručnost i ništa manje moralnosti.

Svijest o pripadnosti specifičnoj (pod)kulturi, razvijeni moralni i borbeni kodeks crnogorskog vojnika naučiće vas da pravo uvijek proizilazi iz dobro obavljene dužnosti, a da su red, rad i disciplina životna načela njegovog funkcionisanja.

Brod je potonuo zbog čizama koje nijesu bile složene prva je lekcija iz vojne doktine koju ćete dobiti na takvom mjestu. U sistemu zasnovanom na disciplini, prerogativima čina i autoritetu starješine, propisane norme definišu minimum prihvatljivog ponašanja te poštovanje samo pisanih pravila ne može biti dovoljan uslov vojnog profesionalizma.

Zahtjevi vojne sredine koji prevazilaze civilne kapacitete i očigledan izazov koji se u tom smislu postavlja pred četvrtom generacijom mladića i djevojaka na dobrovoljnom služenju vojnog roka sastavni su dio valorizacije njihovog identiteta i evolutivnog kretanja u procesu pripreme za preuzimanje profesionalnih, ali i životnih uloga.

Održavanjem striktnog internog rasporeda i opštevažećeg dnevnog režima (smotre, podizanje i spuštanje državne zastave, uređenje prostora za boravak, nastava, odmor), efektivnim i produktivnim korišćenjem vremena, knjiški i po čuvenom PS-u (Pravilu službe) stvaraju se i učvršćuju radne navike i izgrađuje princip realnosti i samokontrole u procesu samoformiranja mlade osobe.

Lična afirmacija i društvena emancipacija lišena polne segregacije (još je od Platona ostalo da je prirodna sposobnost muškarca i žene da čuvaju državu ista) u službi opšteg dobra započeta prvim velikim dobrom – svečanim činom izjavljivanja privrženosti i ljubavi prema domovini i riješenosti da ugradimo sebe u ideal služenja državi, zahtijeva i upućuje nas jedne na druge, na humanost i solidarnost, na svakodnevno dopisivanje primjera čojstva i junaštva. Zakletva čašću i životom nije samo čin žrtve za plemenitu ideju, ona je opredjeljenje na velikodušnu životnu posvećenost državi, idealima slobode, pravde i humanizma.

(Autor je vojnikinja na Dobrovoljnom služenju vojnog roka, četvrta klasa)