Radna nedjelja

Zanimljivo je, da se u ovom vremenu opšte klerikalizacije, u odbranu nedjelje nijesu uključila sveštena lica nijedne konfesije, pa ni one koja se nezvanično pita o svemu u Crnoj Gori. A baš su oni morali zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti. Tako bi zaštitili svoje vjernike i njihovo pravo na obred nedjeljom.

Piše: Marin Čaveliš

Neko bi pomislio da je rasprava o ”neradnoj nedjelji u Crnoj Gori” još jedan vic na temu naših radnih navika.

Nedjelja je dan koji dobio ime baš po tome što se tog dana ne radi. Po nedjelji je nazvana cijela sedmica. Po njoj je nazvan i naredni dan – ponedjeljak. Time se željelo trajno označiti da je taj dan neradni.

Kraj sedmice ili vikend (weekend) je standard prihvaćen u cijelom svijetu, definisan zakonom i obavezan za sve. I priča o ”neradnoj nedjelji” liči na raspravu o ” plavom blue jeansu” i dilemi da li on treba biti plave boje.

Logično bi bilo govoriti o radnoj nedjelji. Ali rasprava o radnoj nedjelji podrazumijeva priču o dodatnom plaćanju rada tim danom, kao što je to u većini EU država. Budući da poslodavci nemaju namjeru dodatno plaćati rad nedjeljom, oni namjerno skreću priču na ”ukidanje neradne nedjelje”.

U Zakonu o radu vikend je nazvan ”slobodnim danom koji je po pravilu u nedjelju”, pri čemu nije rečeno po kojem pravilu. Time je poslodavcima omogućeno da odrede dan koji je slobodan za radnike prema uslovima posla.

Znaju poslodavci da će nastati haos ako budu davali slobodne dane kad kome od njih odgovara. Saradnja među firmama bi tada bila gotovo nemoguća. Organizacija društvenog života takođe.

Znaju da je nedjelja dan u kojem se okuplja familija, što je nemoguće ako majka ima slobodan dan u petak, otac u srijedu, a djeca nedjeljom ne idu školu. Svjesni su da zbog očuvanja familije i vaspitanja djece neradni dan mora biti jedinstven za sve.

Znaju da će morati povećati broj radnika jer su ga smanjili kad je rad nedjeljom zabranjen.

Znaju oni da je njihov profit.jedini razlog za ukidanje dana odmora.

Znaju sve, ali glume zaštitnika građana i njihovog komfora da mogu trgovati nedjeljom.

Izmjenama Zakona o radu pod određenom uslovima sedmični odmor može biti samo 20 sati, a odmor između dva radna dana 10 sati (Član 78). Time su ukinuta prava za koja su se radnici krvavo borili kroz vjekove. Zaboravljen je standard uveden u 19 vijeku: osam sati rada, osam sati odmora, osam sati spavanja.

Ukidanjem sedmičnog odmora svojim radnicima bi ukinuli i prava koja su robovi imali. Odmor nakon šest dana je uveden još u vrijeme robovlasništva, četvrtom Božjom zapovješću, koja prema pravoslavnom nauku glasi: ’’Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i završi sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu’’

Zakonom o radu je dopušteno poslodavcima da kao bogovi odredjuju koji je to sedmi dan kad se treba odmarati. A većini poslodavaca je zarada važnija od Boga, iako sebe smatraju vjernicima.

Zanimljivo je, da se u ovom vremenu opšte klerikalizacije, u odbranu nedjelje nijesu uključila sveštena lica nijedne konfesije, pa ni one koja se nezvanično pita o svemu u Crnoj Gori. A baš su oni morali zatražiti poštovanje ove Božje zapovijesti. Tako bi zaštitili svoje vjernike i njihovo pravo na obred nedjeljom.

Ne shvaćaju savremeni poslodavci ono što su robovlasnici davno shvatili. Da odmorni robovi bolje rade i brzo nadoknade gubitak nastao u danu odmora. Robovlasnik je čuvao robove, jer su oni bili njegovo sredstvo za rad koje je skupo platio. Današnji radnici su jeftini. Kad jedan ode – drugi se lako nađe.

Radnici su neorganizovani, podijeljeni u više sindikata koji nemaju nikakvu realnu snagu. Državni službenici i njihovi sindikati koji su najmoćniji ćute. Oni imaju zagarantovan dvodnevni vikend. Ne boli ih tuđa muka i odgovara im da mogu kupovati vikendom. Biće kasno da se bune kad pohlepnici iskoriste njihovu šutnju i ozakone rad bez odmora.

Sindikati su pristali na inferiornu ulogu u društvu. Ponašaju se poslušno, kao u socijalizmu kada su imali samo simboličnu ulogu. Bez ideje i želje da se bore za prava radnika, sindikati su postali sredstvo poslodavaca s kojim mogu provesti sve što žele bez tenzija i pobune radnika.Takvim odnosom su radnici izgubili sva prava koja su im prije trideset godina bila zakonom zagarantovana. Izgubili su ih bez borbe, jer ih nije imao ko u nju povesti.

(Autor je član Gradskog savjeta GI 21.maj za Podgoricu)