Kolumne

Sramoto naša

Miodrag Vlahović (Arhiva)

Piše

Miodrag Vlahović

Možda bi, u nekim drugim okolnostima, besprizorni zločin – obijesno ubijanje mečke koja je imala nesreću da, zajedno sa mečićima, zaluta u Berane – bila prvenstveno tema za psihologe i sociologe, koji bi nam tumačili što je to u čovjeku što ga nagoni da ubija nedužna stvorenja i što je to u društvu što stvara ljude koji nemaju stida, srama, ljudskosti i obzira da se uzdrže od ubijanja.

U društvu koje je, dozvolićete mi tu sasvim ličnu impresiju, oslobođenu svih zvaničnih titula, funkcija i situacija, bivših i sadašnjih, u posljednjih godinu dana doživjelo sunovrat (ili da, na “šte srce”, budem precizniji: vidljivi dio tog sunovrata), čiji se kraj, u ovoj pomrčini, i stvarnoj i figurativnoj, još ne vidi, sasvim je neizbježno da, pošto (opet) kamenuju autobuse sa “pogrešnim” registarskim tablicama, poslije pokušaja da se imena ratnih zločinaca nađenu ulicamama u kojima neko treba da odrasta i živi, evo, sada, oduzimaju životi -potpuno besmisleno, besciljno i odvratno, tužno i tragično – i životinjama.

Sjećam se Berana iz sasvim ranog djetinstva. Zapravo, prvi događaj kojeg se detaljno sjećam, je baš iz Berana. Bila je 1966. godina i pao je, usred sunčanog maja, veliki snijeg, mokar i težak. Sve su grane bile polomljene u parku uz Lim, baš preko puta hotela “Berane”, s druge strane rijeke. Događaj je bio tako upečatljiv da su mi i danas pred očima te slike.

Berana se, da se vratimo u današnjicu, u stvarnost koja sve više liči i neprijatno … miriše na devedesete godine, sjećam i iz tog zlog vremena patnje i užasa raspada bivše Jugoslavije. Ne želim da budem nepravedan, i u drugim je crnogorskim gradovima tadašnji poslanik i međunarodni sekretar Liberalnog saveza doživljavao da viču i prijete za njim na ulici, pogrdno i pritvorno (vrlo rijetko u lice, po pravilu kad ne vidite onoga koji vam govori da ste izdajnik, izrod i ustaša, recimo), ali su mi takve situacije, priznajem, bile posebno žalosne kada ih doživim u “mojem” dijelu Crne Gore, u onom “džepu” na našoj crnogorskoj mapi – preko i iza Trešnjevika – prvo u Andrijevici, pa prema prema Murinu, ili, alo na Bandovića Mostu skrenete lijevo, sve do Berana.

Neko će reći da su događaji i situacije koje pominjem samo “izdvojeni pojedinačni slučajevi”, ali je za sve nas, koji smo doživjeli i preživjeli sunovrat društva i svijeta u kojem smo živjeli do 1991. godine, ovo što se dešava i u Beranama i u Crnoj Gori, sasvim jasno i neporecivo, izdanak onih ideja, ideologije i politike, za koje smo živjeli u naivnom i, sada je jasno, lažnom uvjerenju da su zauvijek poraženini, prezreni i odbačeni – bar od 2006, i bar većinski.

Ne radi se, dakle, ni o kakvim slučajnostima i “izdvojenostima”. Ostrašćenost, želja za destrukcijom i osvetom prožima danas sve pore crnogorskog društva. To je naša tužna istina, u kojoj su mečići koji lutaju i bježe, neđe po Jasikovcu, ako sam dobro shvatio, baš oko i iznad hotela “Berane”, samo posljednji mali detalj tužne zbilje koja nas sve obuzima.

Prihvatam kritiku (kod nas rijetko što prođe bez zajedljivosti i izliva zavisti, manje ili više vješto skrivenih) da je slika ubijene mečke i njenih siročića kako lutaju – sladunjava, jesftina i patetična. A nije.

Moguće, ipak, da je tako. Ima, svakodnevno, mučnijih i težih metafora i parabola o našim mukama i problemima, svakako. I nažalost.

Ali, da ovdje završim ovaj jutarnji tekst, meni se te tužne vijesti iz Berana javljaju kao ružni san, kao besmisleni tužni kraj nekog košmara, za koji se obradujete, kada se probudite, što e to bio samo san.

Kako bi bilo lijepo da je to tako.

(Autor je crnogorski diplomata i političar, nekadašnji ministar vanjskih poslova, ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici i Malteškom redu)

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Commentator
Gost
Commentator

Ljudi su najveće zvijeri…

Mudro zboris
Gost
Mudro zboris

Vlahovicu svaka ti je sveta!!!!

Ksena
Gost
Ksena

Zapanjena sam svirepošću , mada nijesam baš naivna i mlada ,a ( kakve to veze ima) ? Ili si čovjek ( humano biće ) ili zlotvor i ljudima i životinjama !
Treće opcije nema . Podsjetili ste me na ” I konje ubijaju , zar ne “? Razumijem Vaš osjećaj , jer osjećam isto.
Poštovanje !

expert123
Gost
expert123

pravu je autor teksta . Covjek kao jedino razumno bice na zemlji i prema zivotinjama treba da se humano ponasa. Ne treba da ih muci ili ubija . Za one koji su vjernici znaju da se i prema zivotinjama moze ogrijesiti. I za one druge koji manje vjeruju takodje prihvataju da je humano postupanje prema zivotinjama znak civilizovanosti i ljudskosti.… Više »

Send this to a friend