Šta da neko na izborima kandiduje Tita?

Piše
Andrej Nikolaidis

Ovo što ću vam ispričati doista se desilo u rumunskom gradu Voinesti. Izmijenio sam ime grada i ime glavnog junaka, te dodao nekoliko crnohumornih detalja, koji priču čine zabavnijom, no ne manje tačnom. Priča koja slijedi je, dakle, istinita. Oni koji u njenu istinitost sumnjaju razuvjeriće se ako kliknu na ovaj link.

Godina je 2008. Zemlja je, dakle, Rumunija. Stanovnici malog mjesta M. su na fer i demokratskim izborima odlučili da funkciju gradonačelnika i naredne četiri godine obavlja Florin Hagi. U narodu omiljeni Hagi gradonačelnik je bio već gotovo dvije decenije. Njegova (još jedna) izborna pobjeda nikoga ne bi iznenadila. Da Florin Hagi nije bio mrtav.

Gradonačelnik je usred kampanje umro zbog problema sa jetrom. Na neki način, to je bila cijena vlasti. Hagi je svoju popularnost u mjestu dugovao, između ostalog, i tome što je u lokalnim kafanama često pio sa svojim glasačima. Podržavaoci Florina Hagija rado su nosili majice sa njegovim i likom slavnog fudbalera, njegovog prezimenjaka Gheorghea, na kojima je pisalo: Hagija za predsjednika.

Florin Hagi je umro u pedesetsedmoj godini, na vrhuncu popularnosti. Rumunska javnost bila je uznemirena izbornom pobjedom mrtvog čovjeka. Stav o nesvakidašnjoj zloupotrebi demokratije zauzela je i Evropska unija, čija je Rumunija članica. Slijedeći upute upravnih tijela EU, u kojoj je razvijena nova forma demokratije izglasavanja unaprijed zadatih odluka i kandidata, po kojima se demokratski izražena volja naroda – kao na referendumima u Irskoj, Francuskoj i Holandiji, pa i u Velikoj Britaniji – ima ignorisati ukoliko je u suprotnosti sa voljom Brisela, rumunska je Vlada saopštila da se rezultat izbora u M.-u ne može prihvatiti, te u gradonačelnika proizvela poraženog kandidata.

Napoleon Bonaparta i Winston Churchill

Takva odluka Vlade razbješnjela je lokalno stanovništvo. Građani M.-a insistirali su da njihovim gradom i dalje upravlja Hagi, koga su doživljavali kao uglednog domaćina, nepotkupljivog i posvećenog interesima naroda. Centristička partija čiji je kandidat za gradonačelnika u M.-u na izborima izgubio od mrtvog čovjeka, rezultat izbora nazvala je kvazi-demokratskom travestijom i grubom povredom ne samo izbornog, nego i prirodnog zakona. Kolumnisti evropskih prijestoničkih novina raspisali su se o mogućim posljedicama izbora u M.-u na buduće izbore širom Evrope. “Šta ako se na narednim izborima za Predsjednika Francuske kao kandidat pojavi Napoleon Bonaparta? Šta ako Englezi riješe da još jednu priliku na mjestu premijera pruže Vinstonu Čerčilu?”.

Novinarima koji su posjetili M. da bi se, kako se kaže, na licu mjesta upoznali sa nesvakidašnjim slučajem, jedan od gradonačelnikovih pristalica rekao je kako on, naravno, “zna da je Hagi umro, ali ne želi nikakvu promjenu”.

Čini mi se kako se priča o mrtvacu koji je pobijedio na izborima naročito tiče građana bivše Jugoslavije. Jer…

Šta ako sutra neko na predsjedničkim izborima kandiduje Tita? Šta, to bi bilo bizarno? Bizarnije od kandidature Mitroslava Škore? Ili kandidature Nazifa Gljive?

Nećete mi zamjeriti mali ekskurs… Hrvatski su desničari toliko opterećeni potrebom da se razlikuju od ostalih Balkanaca, da djeluju “evropski, civlizovano i uljuđeno”, da je čak i njihov desno-populistički kandidat uštogljen i dosadan. Nije li razvidno da bi Vuco bio mnogo bolji kandidat? Sa druge strane, Nazif Gljiva je bio izvrstan populistički, antisistemski političar. Nije pobijedio iz dva razloga. Kao prvo, bio je manje populista od kandidata koji su ga porazili. Kao drugo, bio je ispred svog vremena. Kad se sjetite Gljive kao kandidata, šta vidite? Ja vidim Silvia Berlusconia. Gljiva je bio proto-Berlusconi, onaj koji dolazi iz industrije zabave i politiku tretira kao formu zabave, onaj koji se ne ponaša i ne govori kao klasičan političar, onaj koji je sklon nekonvencionalnim rješenjima, napokon onaj koji voli zalizanu kosu i skupa odijela.

Softver pod imenom “Josip Broz Tito”

Nego… Šta da neko na izborima kandiduje Tita? Odnosno softver pod imenom “Josip Broz Tito”. Da neko, dakle, izradi pouzdan – bez ozbiljnih bagova – program koji bi odgovarao samo na jedno pitanje: “šta bi u ovoj situaciji uradio Tito”?

Šta ako neko kompletnoj našoj političkoj eliti suprotstavi kompjuter koji, jer je opremljen softverom izrađenim na osnovu svih dostupnih biografskih, istorijskih, obavještajnih, psihoanalitičarskih i inih podataka o Brozu, razmišlja približno onako kako je razmišljao Tito? Ili čak i lucidnije od njega, jer bi bio opremljen i podacimo o onome što se desilo nakon Titove smrti.

Mislite li, doista, da bi taj kandidat bio bez šansi?

Pokušajmo zamisliti neke od benefita Titove pobjede na izborima… Zamislite samo količinu publiciteta koje bi nam, svima, takav rezultat glasanja donio, zamislite naslove u The Guardian, The New York Times, Die Zeit, Le Figaro, Corriere della sera, koji bi rekli: “Na izborima u nekadašnjoj Jugoslaviji pobijedio Tito”; “Građani bivše Jugoslavije za predsjednika izabrali kompjuter koji simulira mrtvog maršala”; “Silikonska dolina na nogama: američki tehnološki divovi rezultat izbora u bivšoj Jugoslaviji vide kao budućnost globalne demokratije”…

Ako mene pitate, ideja nipošto nije iracionalna. Jer je empirijski dokazano da od ovih naših Tito može mnogo bolje. A prilično je izvjesno da od ovoga ni mrtav Tito ne može gore.