Šta nam je ostalo od Jugoslavije

Iz uvodnog izlaganja Čedomira Antića na Konferenciji “Jugoslavija naša stvar”

Jugoslavija je veliko pitanje svih političkih i istorijskih pitanja srpskog naroda u 20. vijeku. Mi danas ne možemo da se sporazumijemo oko istorijske godine kada je Jugoslavija prestala da postoji. Ima autora, kakav je recimo Tim Džuda, publicista iz Britanije, koji vjeruje da se Jugoslavija pretvorila u jugosferu i da, htjeli-ne htjeli, iz jednog kulturološkog, ekonomskog okvira prosto ne možemo da izađemo. On je nastao bez obzira na to što mnogi jugoslovenski narodi odbacuju nasljeđe Jugoslavije i žele da ga potisnu, ako ne zauvjek, ono makar u neki drugi plan istorijskog sjećanja.

Nažalost, ta država nikad nije integrisana. Djelimično zbog unutrašnjih razlika, djelimično zbog unutrašnjih slabosti, djelimično zbog megalomanije ciljeva, a djelimično i zbog spoljnopolitičkih okolnosti.

Jugoslavija je donijela, i to možemo sad da kažemo, mnoga dobra. Ona je donijela u završnom bilansu neuspjeh modernizacije, neuspjeh nacionalne integracije, neuspjeh slovenskog jedinstva, ne samo jugoslovenskog. Međutim, ona je suštinski omogućila Srbima veći državni okvir i ona je omogućila široku demokratizaciju jugoslovenskih naroda. U vrijeme kada je nastala Kraljevina Jugoslavija, svega 2,6 odsto građana banske Hrvatske je imalo pravo glasa. Glasali su za Sabor koji nije imao nikakva ovlašćenja, imali su bana koji je bio podređen pomoćniku ministra unutrašnjih poslova Mađarske.

Ne postoji evropska država koja se u moderno vrijeme, od 17. vijeka, više uvećala nego što su se uvećale Srbija i Crna Gora. Međutim, četiri-pet godina poslije tog rata dešavale su se konstantne pobune, na Kosovu, u Metohiji, određenim regionima Crne Gore, nekim oblastima Makedonije. Četiri monete je trebalo ujediniti, dijve od četiri monete su doživjele najveću inflaciju koja je do tada bila zabilježena. Trebalo je razriješiti probleme miliona ljudi koji su poginuli, njihovih porodica, ljudi koji su ranjeni…

Za 23 godine postojanja te države, 19 je bilo sa budžetskim suficitom. Ona je neprekidno imala spoljnotrgovinski suficit. Bez obzira na sve krize, uspijevala je da napreduje. Za trećinu se povećalo njeno stanovništvo, ne bi bio moguć onakav ustanak u Drugom svjetskom ratu, ne bi bila moguća obnova tog feniksa jugoslovenstva 1945/46. da nije rođena ta generacija bebibumera.

Srbija je tada doživjela veliku afirmaciju; jedna zemlja koja je bila doživljavana kao parija Evrope, čiji je kralj došao na prijesto pošto su oficiri ubili prethodnog kralja, a njega i njegovu suprugu bacili preko terase, odjednom je postala zemlja čiji status, uz Belgiju, jedva zaostaje za četiri velike sile pobjednice.

Ta država se vrlo brzo pokazala kao nefunkcionalna. Iz mnogo razloga. Kada su ubijeni hrvatski poslanici, raspala su se sva jugoslovenska udruženja osim lovačkog društva koje je držao Milan Stojadinović. Izvršen je potom državni udar, uvedena je lična vladavina kralja Aleksandra, mijenjan je ustav, pokušano je da se nametne jugoslovenstvo.

Kasnije, nova demokratizacija dovela je do stvaranja Banovine Hrvatske. I to je jedan od modela koji i danas imamo, a to su te polovične promjene. Kad je stvorena Banovina Hrvatska, mi danas pomišljamo da je trebalo da Srbi stvore svoju banovinu nasuprot njoj.

Drugi svjetski rat je raznio Jugoslaviju. Ono što se dogodilo u prekodrinskim zemljama bio je genocid, ono što se dogodilo u Bačkoj takođe je jezivo. U Srbiji je trajao ustanak koji je u prvih šest mjeseci dok je bio masovan odnio 37.000 života građana Srbije i 201 život Njemaca. U takvim uslovima uništena je jedna elita.

Uspostavljena je nova država poslije 1945. Imali smo izuzetno sposobnog političara kakav je bio Broz, čije su se velike ideje pokazale kao kratkoročne. On je pred smrt u jednom intervjuu Zabavniku, na pitanje „Šta je vaše nasljeđe?” rekao: samoupravljanje, nesvrstani i bratstvo i jedinstvo. Treba pogledati deset godina poslije njegove smrti gdje su bile te tri velike ideje. Ako bismo sad analizirali Francusku revoluciju, isto se završila porazom, ali njene velike ideje su se rasule kao sjeme lipe svuda po svijetu. Na kraju su se vratile i u Francusku.

Šta je ostalo od Jugoslavije, to je veliko pitanje.