Što je to “Virtue Signalling”?

Dobro jutro! Donošenje Rezolucije o Srebrenici u UN-u, kao i priča oko članstva Kosova u Savjetu Evrope, pokazuju tendencije promjene kursa kada je u pitanju vanjska politika Crne Gore. U tom kontekstu bih se pozabavio sa jednim povezanim fenomenom sa kojim se uvijek susrećemo kada se govori o Srebrenici u posljednje vrijeme.

Kliknite ovđe da se uključite u našu viber grupu, u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Što je to “Virtue Signalling”?

Jom Kipur je i u sinagogi se stari rabin udara rukama u grudi i kroz suze govori “Ja sam ništa Gospode! Niko i ništa!”. Pored njega je najveći donator sinagoge, bogati bankar koji vođen rabinovim primjerom izgovara “Oprosti mi Gospode što sam pomislio da sam neko i nešto. Ja sam ništa!”. Nakon kraće pauze svi se okreću ka čovjrku, koji pada na koljena i viče “Ja sam ništa! Ja sam ništa!”. Šlomo, siromašni domar, koji čisti podove i bača smeće. Rabin laktom ubada bankara i šapuće “Pogledaj ti Šloma što je umislio da je ništa”.

Najboji stereotip o Jevrejima, i onaj koji je u dobrom dijelu istinit, je taj da su majstori humora. Iskrenog, sarkastičnog, samoprijekornog humora. Ovaj vic nije samo vic o Jevrejima, ovo je jevrejski vic. Ali nije samo jevrejski, univerzalan je i zato ga razumijemo.

Virtue je vrlina. Signalling je demonstracija. Tako da bi jednostavan prevod ovog konstrukta bio “Demonstracija vrline”. Ovaj termin se na engleskom govornom području pežorativno koristi, kako bi se kritikovao neko ko prečesto javno i ne dovoljno iskreno zalaže za neku vrijednost.

Rabin iz vica je demonstrirao vrlinu. O licemjerju fariseja, govori Hrist:

“A sva djela svoja čine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima. I traže začelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, i da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: oče! oče!”.

Zvuči poznato? I treba. U ovome je pasusu iz Novog zavjeta  Đura Jakšić dobro prepoznao kaluđere i popove i pretočio to u pjesmu. Paradoks je što su Đuri zbog pravilne interpretacije biblije bezbroj puta izbačali spomenik iz porte hrama.

Ali nisu samo rabini, popovi i hodže demonstratori vrline. Oni su samo ljudi kao svi mi. Njima je samo posao da o vrlini govore. Ali se i o tome može govoriti na razne načine.

U politici je vrlina roba kojom se javnom trguje. Političari kupuju ljubav ljudi. Njih “Božja plata” ne interesuje. “Pazite da pravdu svoju ne činite pred ljudima da vas oni vide; inače plate nemate od oca svojega koji je na nebesima.” (Matej 6:1, prevod Karadžić Daničić). Neko na tržištu prodaje brigu za Srebrenicu, neko prodaje borbru protiv korupcije. Vrlina ima da se bira.

U Srebrenici se desio genocid. Tačka.

Ovo što ću reći sada nije kritika, nego samokritika i samopreispitivanje. Posljednjih godina Srebrenicu crnogorsko društvo koristi kao moralni lakmus. Kao test vrline. I dobro je da je to tako.

Ipak, ako Srebrenicu koristimo radi naših unutrašnjih političkih preganjanja, a ne iz straha za moralno zdravlje društva, tu sebe automatski svrstavamo u demonstratore vrline. Licemjere koji se Srebrenice śete samo kada njima treba. Da poziramo sa cvijetom. Da pravimo selfije. Da je koristimo da pokažemo kako smo bolji od drugih.

Nije ovo samo pitanje kategoričkog imperativa, niti testa našeg karaktera. Prećeranim i lažnim busanjem u prsa mi štetimo sjećanju na žrtve.

E sad odvojimo lično od državnog. Zašto je važno da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije? Zato što je Crna Gora bila ko-sponzor genocida. Zato što su Crnogorci učestvovali u njemu. Mnogi će reći “nisu to bili Crnogorci”, ali jesu. Devedesetih je devedeset procenata pravoslavne većine htjelo da se razračuna sa “ustašama i balijama”. Trovani državnom propagandom naravno, ali ko garantuje da se propaganda neće ponovo desiti ili da se ne dešava dok ovo pišemo i čitamo.

Ako ova vlada sebe zove 44. Vladom Crne Gore, onda ona insistira na kontinuitetu. Ako insistira na kontinuitetu, onda treba da preuzme odgovornost i za sve ono loše što su vlade prije nje činjele.

Posebnu odgovornost imaju oni koji su na talazu istorijskog revizionizma došli na vlast. Oni koji nisu lično odgovorni za devedesete, ali se nikad nisu odrekli duha devedesetih. Ministar Ivanović je ćutke doživio transformaciju. Danas navija za NATO iako je bio protiv članstva. I sve je to ok. Ljudi se mijenjaju. Stavovi se mijenjaju. Stasavamo sazrijevamo dok živimo. Ne bi valjalo da je drugačije.

Ali da bi bili sigurni da je vladajuća većina doživjela iskrenu transformaciju, i da ne demonstriraju vrlinu, dovoljno je da bez ikakvih zagrada podrže članstvo Kosova u SE i da jasno i glasno pošalju instrukcije delegaciji u UN da se podrži i promoviše rezolucija o Srebrenici u UN-u. Možda im onda povjerujemo da su shvatili i internalizovao transatlantske i evropske vrijednosti, i da ne mašu njima samo zato jer moraju.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM-a

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi CdM-a)