Što nam se desilo?

Piše: Petar Špadijer

Kada je prije više od deset godina Zavod za školstvo pokrenuo veliku kampanju „Crnogorsko školstvo u kriznim situacijama“ bio sam polaznik prve etape edukacija nastavnika. Na seminaru u Budvi gost – edukator je bio Kostarikanac, UN-ov stručnjak za iniciranje školskih sistema poslije ratova, prirodnih katastrofa, migracija.

Dok je objašnjavao kako se čitavo društvo mobiliše poslije razornih prirodnih nepogoda mi smo klimali glavom, dopunjavali ga i sugerisali. Kada je pričao kako se u miru ljudi spremaju da brzo reaguju kada ih nevolja zadesi, mi smo klimali glavom, dopunjavali ga i sugerisali.

Uz objašnjenja kako je bitno da su uposleni u svojim firmama dužni biti upoznati sa elementima sigurnost i zaštite, izlazima u slučaju požara, ponašanjima u slučaju zemljotresa, linijama povlačenja u slučaju poplava, mi smo klimali glavom, dopunjavali ga i sugerisali.

Na jednoj od pauza, uz kaficu, Kostarikanac komentariše:

– Cijelo jutro, koju smo god temu načeli, vi ostavljate utisak kao da ste upoznati sa tim?

– I jesmo. Mi smo, do dvadesetak godina unazad imali izuzetno razvijen sistem civilne (samo)zaštite. Besprekorno organizovan sistem na nivou države, koji se spuštao do najmanje firme, ustanove, zgrade, do svakog pojedinca.

– Pa dobro, i zašto sam onda ja ovdje?

– Zbog toga što smo odlučili da sve to zaboravimo i da vas platimo da nas podsjetite.

Pamtim, još uvijek jako dobro i jako živo, zemljotres iz 1979. Užasnu tutnjavu u 7:20 ujutro, jurnjavu niz stepenice zgrade, bunovne i stravljene komšije u donjem vešu, na livadi ispred zgrade. Ali pamtim i vodu u plastičnim kesama, koja je stigla već do kraja dana, pamtim šatore, podignute manje od 24 sata poslije zemljotresa, kamp kućice, koje su preplavile gradske parkove u sljedećim danima i barake, izgrađene nevjerovatnom brzinom, koje su zaštitile na stotine postradalih porodica.

Što nam se desilo u međuvremenu? Godine javašluka, obijesti, neznanja već decenijama uzimaju danak a kao da niko to neće da vidi.

Pa nam se dešavaju bizarne situacije da uz višednevne najave meteorologa da nas čekaju obilne sniježne padavine (2012.) sistem ih potpuno nespremno dočekuje, a vrhunac tragikomedije nastaje kada „ljudstvo i mašine“ idu da spasavaju tadašnjeg direktora za krizne situacije koji se zaglavio u snijegu, na samom izlazu iz Podgorice.

Ili, kada je u vrijeme katastrofalnih poplava koje su zadesile Crnu Goru par godina kasnije, a koje su najveće posljedice ostavile u basenu Skadarskog jezera, stanovništvo bilo pomognuto sa par stotina pari gumenih čizama (!) dobijenih iz nekakve međunarodne pomoći.

Ili kad nam svako ljeto, a evo sad i tokom sušne zime, izgori blago u vidu šuma. A šume nisu samo drveće, već i čitav niz drugih bića, staništa, zemljišta. A te požare mi, odavno, nemamo čime da gasimo. Kao da je to opasnost slična zemljotresu, koja može da se dogodi a ne mora, a ne vrlo predvidljiva izvjesnost u Mediteranu, kom pripadamo.

A što mi u međuvremenu radimo?

Sva naša pažnja je skoncentrisana na predizborne, izborne i postizborne perverzije. Kao da ništa ne postoji sem izbora, kada cijela zemlja staje u vrijeme izbornih ciklusa. A oni se ponavljaju sve frenetičnijom učestalošću, sve jačim intenzitetom, sve skuplje po nas, u svakom smislu – i materijalnom, i socijalnom i političkom. Je li moguće da smo postali, kako često, što u šali što u totalnom razočarenju, kažem „Crna Gora, zemlja u permanentnom predizbornom stanju“?

(Autor je profesor u Gimnaziji Cetinje)