Sve smo svoje Svece izrezali

Piše, Labud N. Lončar

Tri broda jednoga sveca.Trojicu sam ih ispratio. I sva tri puta je bilo tužno. Sirena koja jauče…Kao jagnje kad se vodi na klanje. Kao žrtva. Mnogi su o tome pisali i čitao sam o tome ali me sva tri puta neka tuga stisla, neobjašnjiva. Stomak se skupi ko petoparac iz djetinjstva. Onaj petoparac kojim smo kupovali šibice za pucaljke. One koje smo pravili od ispucanog puščanog zrna ili ručke od prozora..

Sveti Stefan, Sveti Stefan I i Sveti Stefan II. I ko zna da li bi pričao ovu priču da ne nađoh na internetu sliku zadnjega Sveca. Iskasapljenog. Odbačenog. Odrečenog. Razvaljenog. U nekoj turskoj luci raskasapljenog. Podsjetio me je na uginulog kita koga su razjarene ajkule posle smrti iskidale. Jer, za života nijesu smjele. I kako kod mene sjećanje nekako radi na principu fleša pred očima mi se stvori jedan drugi brod. Ruski brod. Ali njega nijesu morali otpremati u Tursku da ga sijeku, njega su isjekli tu na naše oči..u Luci Bar. I odvozili metal u željezaru Nikšić ili Albaniju. A neka tužna i bljutava istina je to da nam je danas Turska bliža od Nikšića.

Evo ovako, jednom kad je svratio na kafu i rakiju, moj drug Zoran, gledajući kako se djeca guraju za kuhinjskim stolom dok svo troje rade domaće zadatke i uče, predloži da mi donese radni sto. Kakav sto?

RUSKI STO!!!

Uh, sunce ti žarko! Djeca ga gledaju užagreno, ja mudro ćutim.. On nebi lijen nego skoči i pođe u susjednu zgradu, u podrum i otud donese čudo neviđeno. Ruski sto! Prašnjav. Kad skidosmo prašinu zasija furnir koji je počeo da se ljušti i uočismo rupu tamo gdje je nekad stajala fijoka. Ispade još jedan veliki problem nije imao nogare. Naime, moj drug Zoran je radio u Luci Bar kad su kasapili taj ruski brod i zapalo ga da „digne“ taj sto ni sam ne znajući šta će mu.

A u stvari bio je to brodski sto koji je imao samo jedan nogar i bio je zalijepljen za oplatu kabine. Nijesu mu ni trebali nogari. Bio je zalijepljen na zid kabine nekog oficira, radiotelegrafiste ili komesara.. A mi problem nogara riješismo tako što smo iza izborove „Jedinice“ uzeli jednu paletu i ruskim bonsekom(kupljenim za jednu črvenu) napravili nogare koje oglačasmo grubim šmirgl papirom i ugradismo šarafe ruskom bušilicom kupljenom isto za jednu črvenu..Kako su tada bile lijepe i krupne „naše črvene“ a kako danas rusi dijele črvene tj. ljubičaste euriće kad kupuju u apoteci Aspirin..

I bilo je tu neke mistike a bogami i muke jer su se djeca takmičila ko će prvi da radi domaći za ruskim stolom..

U čitavoj priči ja sam nekako utripovao da je to bio komesarski sto iz kojeg su vađene direktive Centralnog komiteta i to baš iz one nedostajuće fioke. Zato su je i skinuli i sakrili da ne ide na otpad. Pitanje fioke je riješio moj drug Mijo iz „Staklopana“ režući jedno parče armiranog stakla koje smo postavili kao dno fioke a za drugo su se djeca snašla.. I nekako mi se naveče kad djeca zaspu činjelo da taj sto donosi neke daleke tropske mirise i pjesme. Da ne spominjem ruske pjesme.

Ruskog stola odavno nema. I ne sjećam se kako smo ga se otarasili. Kao da smo ga se zastiđeli..Bit će odmah posle prekida onih čuvenih blokada i sankcija kad smo malo prodisali. Kad smo se najeli crvljivog američkog brašna iz doba Vijetnama.. I mlijeka u prahu.. I kao neka avet ovih dana posle rezanja Sveca dođe nam onaj sa skraćenim imenom muškog ponosa i pozva da zajedno oslobodimo Evropu!!! Jbt!!! Od koga? Nije ni pozdravio zastavu domaćina ali reče na kraju da Bog čuva njegovu zemlju! A moju? Stidio sam se posle što sam gledao tu medijsku naređenu glupost. Taj sramni prenos na TV. I dugo, kasnije, nijesam mogao sebi doći pokušavajući da shvatim poruku nalakćen na bovi barske plaže i gledajući na gradsku plažu kako je postala mala. Nekih dvadeset metara..a ostali se raširili sa ležaljkama koje su skuplje od prenošišta i shvatih da smo sami sebe okupirali i došlo mi je kao nekad da viknem: „Na položaj!!!“ Onda se sjetim da smo sve položaje izgubili. Pa i ove na gradskoj plaži.

Uglavnom, za tim stolom iznikao je jedan doktor nauka, jedan specijalista i jedan magistar. I ne znam sjećaju li se oni tog stola. Važno je da se ja sjećam jer i sad ponekad uveče kad me nužda prošeta do WC-a učini mi se da je neko od njih ostavio upaljenu onu crvenu lampu, na opruge, isto kupljenu na buvljaku za jednu črvenu, kod Rusa.

I zaboli me nešto brate ispod rebara..

I čujem iz luke pjesmu pijanih mornara…

I ne znam zašto me sva ova priča podsjeća na to da smo mi ustvari samo uginuli kitovi nasukani u plićaku koje kasape uvijek gladni morski i drugi psi..

Ili smo svi mi, na gomilu, samo izrezani sveci…