Tito, Amfilohije i vladavina mrtvih

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ovo što ću vam ispričati doista se desilo u rumunskom gradu Voinesti. Izmijenio sam ime grada i ime glavnog junaka, te dodao nekoliko crnohumornih detalja, koji priču čine zabavnijom, no ne manje tačnom. Priča koja slijedi je, dakle, istinita. Oni koji u njenu istinitost sumnjaju razuvjeriće se ako kliknu na ovaj link https://www.theguardian.com/world/2008/jun/17/1

Godina je 2008. Zemlja je, rekosmo, Rumunija. Stanovnici malog mjesta M. su na fer i demokratskim izborima odlučili da funkciju gradonačelnika i naredne četiri godine obavlja Florin Hagi. U narodu omiljeni Hagi gradonačelnik je bio već gotovo dvije decenije. Njegova (još jedna) izborna pobjeda nikoga ne bi iznenadila. Da Florin Hagi nije bio mrtav.

Gradonačelnik je usred kampanje umro zbog problema sa jetrom. Na neki način, to je bila cijena vlasti. Hagi je svoju popularnost u mjestu dugovao, između ostalog, i tome što je u lokalnim kafanama često pio sa svojim glasačima – održavao je, takoreći, kontakt sa bazom. Podržavaoci Florina Hagija rado su nosili majice sa njegovim i likom slavnog fudbalera, Gheorghea, na kojima je pisalo: Hagija za predsjednika.

Florin Hagi je umro u pedesetsedmoj godini, na vrhuncu popularnosti. Rumunska javnost bila je uznemirena izbornom pobjedom mrtvog čovjeka. Stav o nesvakidašnjoj zloupotrebi demokratije zauzela je i Evropska unija, čija je Rumunija članica. Slijedeći upute upravnih tijela EU, u kojoj je razvijena nova forma demokratije, izglasavanje unaprijed zadatih odluka i kandidata, po kojima se demokratski izražena volja naroda – kao na referendumima u Irskoj, Francuskoj i Holandiji, pa i u Velikoj Britaniji – ima ignorisati ukoliko je u suprotnosti sa voljom Brisela, rumunska je Vlada saopštila da se rezultat izbora u M.-u ne može prihvatiti, te u gradonačelnika proizvela poraženog kandidata.

Takva odluka Vlade razbješnjela je lokalno stanovništvo. Građani M.-a insistirali su da njihovim gradom i dalje upravlja Hagi, koga su doživljavali kao uglednog domaćina, nepotkupljivog i posvećenog interesima naroda. Centristička partija čiji je kandidat za gradonačelnika u M.-u na izborima poražen od mrtvog čovjeka, rezultat glasanja nazvala je “kvazi-demokratskom travestijom” i grubom povredom “ne samo izbornog, nego i prirodnog zakona”. Kolumnisti evropskih prijestoničkih novina raspisali su se o mogućim posljedicama izbora u M.-u na buduće izbore širom Evrope. “Šta ako se na narednim izborima za Predsjednika Francuske kao kandidat pojavi Napoleon Bonaparta? Šta ako Englezi riješe da još jednu priliku na mjestu premijera pruže Vinstonu Čerčilu?”.

Novinarima koji su posjetili M. da bi se, kako se kaže, na licu mjesta upoznali sa nesvakidašnjim slučajem, jedan od gradonačelnikovih pristalica rekao je kako on, naravno, “zna da je Hagi umro, ali ne želi nikakvu promjenu”.

Čini mi se kako se priča o mrtvacu koji je pobijedio na izborima naročito tiče građana bivše Jugoslavije. Jer…

Šta ako sutra neko na predsjedničkim izborima kandiduje Tita? Odnosno softver pod imenom “Josip Broz Tito”. Da neko, dakle, izradi pouzdan program koji bi odgovarao samo na jedno pitanje: “šta bi u ovoj situaciji uradio Tito”?

Šta ako neko kompletnoj našoj političkoj eliti suprotstavi kompjuter koji, jer je opremljen softverom izrađenim na osnovu dostupnih biografskih, istorijskih, obavještajnih, psihoanalitičarskih i inih podataka o Brozu, razmišlja približno onako kako je razmišljao Tito? Ili čak i lucidnije od njega, jer bi bio nakrcan i podacimo o onome što se desilo nakon Titove smrti, dakle o posljedicama njegovih grešaka.

Mislite li, doista, da bi taj kandidat bio bez šansi?

Pokušajmo zamisliti neke od benefita Titove pobjede na izborima… Zamislimo, recimo, količinu publiciteta koje bi nam takav rezultat glasanja donio, zamislite naslove u “The Guardian”, “The New York Times”, “Die Zeit”, “Le Figaro”, “Corriere della sera”, koji bi rekli: “Na izborima u nekadašnjoj Jugoslaviji pobijedio Tito”; “Građani bivše Jugoslavije za predsjednika izabrali kompjuter koji simulira mrtvog maršala”; “Silikonska dolina na nogama: američki tehnološki divovi rezultat izbora u bivšoj Jugoslaviji vide kao budućnost globalne demokratije”…

Ako mene pitate, ideja nije iracionalna. Jer je empirijski dokazano da od ovih naših Tito može mnogo bolje. A prilično je izvjesno da od ovoga ni mrtav Tito ne može gore.

No još zanimljivije je sljedeće pitanje: a šta ako neko na izborima u Crnoj Gori kandiduje mrtvog Amfilohija? Koji će, ovako ili onako, na izborima učestvovati. Na vjernost njemu pozivaće se i Zdravkovi “eksperti” i Front i Demokrate – svi će oni pokušati ostaviti utisak da su ruka kojom Risto iz groba upravlja Crnom Gorom. Nije, dakako, zgodno da mitropolit učestvuje na izborima, jer crkva je, jel’te, “odvojena od politike”, ali Amfilohije, kao što je poznato, više nije živ, pa samim tim ni mitropolit: čime su, paradoksalno, stvoreni preduslovi za njegovo učešće.

Mrtvi ljudi, njihove ideje i politike, to vam hoću reći, itekako učestvuju na izborima. Ponekad politički kandidati nastupaju u ime njih; većina političkih kandidata ionako je formalno živa, no ni najosjetljiviji instrumenti kod njih ne bi zabilježili moždanu aktivnost. Ponekad su mrtvi ugrađeni u partijske programe; ponekad su u kampanji istaknuti kao ideal kojem treba težiti. Politike koje se pozivaju na tradiciju javno mobilišu mrtve i ono mrtvo: njihova velika ideja je da svijet nerođenih valja oblikovati po svijetu pokojnih.

Stiješnjena između koncepata “njegoševske Crne Gore”, “Titove Jugoslavije”, “Amfilohijeve pravoslavne revolucije”, “svetosavske sabornosti”, “nasljeđa crnogorskog referenduma o nezavisnosti” i mnoštva manje popularnih, no ne manje mrtvih ideja, ono što danas zovemo Crnom Gorom baulja, tumara i sapliće se, pokušavajući se pridržati za nešto, bilo što. No ruka svaki put ostane da visi u zraku. Otkrivajući da tamo gdje se oku učinilo da stoji provjerena vrijednost, čvrst oslonac – nema ničega.