Tito, Milo i mi

Piše

Milorad Pustahija

Pred praznike otkriše da su crnogorska kapa i nošnja u stvari srpska kapa i nošnja. Nisu nam ponudili za uzvrat ni šajkaču ni jelek, anteriju i opanke, niti trubu u zamjenu za gusle. Kao, nemaju se s kim ni razmjenjivati jer po njihovom mi i ne postojimo i tačka. Ovoje poput one pameti iz Ćopićevog “Nikoletine Bursaća” od danas u našem selu više nema Boga. Tako više nema ni Crnogoraca. Samo što se Ćopić šalio, satiričio, a ovi, jok bratko, misle ozbiljno.

Kako stvar ipak zvuči smiješno morali su poraditi na naučnom utemeljenju tvrdnje. A ko bi to bolje uradio od CANU, koja je odmah, ničim naročito stvaralačkim i akademskim izazvana, za besmrtnika proglasila prof.dr Jelušića iz Budve. O opusu i žitiju novobesmrtnika radije ne bih, ali sam siguran da će glasati za eventualni Memorandum CANU da nas nema. I da smo mi, ukoliko nas je nekad nekoliko i bilo, nosili pončo i sombrero. Ovako oni stalno. Kad naš pečalbar u Srbiji odluči da bude Srbin, onda navali da posrbi i mrtvog đeda i prađeda, da ne bi morao da se stidi pred njihovim slikama.Blago vama, ali mak’te mi se s uma idem da se zabavljam i prigodničarim pred ove praznike. “Hou hou hou”, kako kaže Đede Mraz u mom selu Prijevoru.

Maršal

Prvo sam otišao na otkrivanje spomenika Titu u Podgorici. Mnogo mi se dopala ideja. Jesam, „crveni” sam, i bolje mi izgleda Brozovsko jednoumlje od ovog bezumlja špekulanata i šovinista. I ponosan sam što mi rehabilitujemo Tita, dok oni tamo Antu, Juru i Bobana, ili Dražu, Nedića i Ljotića… Sit sam se ispjevao borbenih pjesama i naslušao lijepih govora. Iz glasa sam pjevao obije himne, i “Hej Sloveni” i “Oj svijetla majska zoro”, i svi smo bili veseli i nekako jedinstveni. Samo mi je Tito izgledao usamljeno između svih nas. Onako zaustavljen u koraku, pognute glave je gledao ispred sebe. Probao sam da mu uhvatim pogled i muvao se ispred njega kad odjednom čujem: “Ti bokca, šta je sad ovo? Sad ste me se sjetili, nakon što ste se isklali i popljačkali kao urođenici pod komandom onih špekulanata i šovinista”.

E, tu mi pukne film pa mu kažem: “Slušaj druže Stari, mogao bi i ti malo samokritički i dijalektičko-materijalistički da razmišljaš. Ti si nam i ostavio te špekulante i šoviniste.Od siline kulta svoje ličnosti nisi ni primijetio ko ti se sve motao oko nogu. Sjećaš li se teksta onog udvoričkog oratorijuma: “Marijo majko kolijevčice tiha/ zagorska pjesma čuje se iz kuta/ da li si slutila kada se zanjiha/ da se_to njiše sunce našeg puta/”. Šta je to bilo druže Maršale? Zdravo Marijo ili Tebja Bože ili neka staroegipatska oda bogu Amonu?

Tu ućutah i bi mi žao, pokušah da se izvinim i ispravim, ali drug Stari više nije bio “on line” niti “available”. I onda dijalektičko-materijalistički zaključih da sve što je u politici dominantno zavisno od jedne osobe, ma kako to lijepo i dobro bilo, nužno nestaje nakon njenog nestanka iz politike ili iz života.Hoće li ovako biti i sa Crnom Gorom kad Milo ode sa vlasti? Ne vidim baš neke presposobne potencijalne nasljednike oko njega. Kult ličnosti i kult lakog novca i tu su učinili svoje. Hoće li nam biti kao sa Jožom ti odlaziš, kome mene ostavljaš? Pogledah još jednom Tita, pozdravih stisnutom pesnicom i rekoh: “Smrt fašizmu druže Maršale!”

Matica

Onda sam sjutradan otišao na Cetinje na Svečanu akademiju povodom 25 godina od formiranja Matice crnogorske. Izvještaj o radu Matice u proteklih četvrt vijeka je prilično impresivno zvučao, a izgleda da nas čeka još mnogo posla, jer kako reče naš predsjednik Dragan Radulović, cilj je epoha. Bilo je puno dragih i civilizovanih i obrazovanih ljudi iz raznih oblasti života. Bio je i Milo, “blago nama što ga imamo” i svojim prisustvom uveličao svečanost. Čak je bio i pokrovitelj ovog obilježavanja. Sve je proteklo lijepo i gospodski skromno bez razmetanja.
Meni opet đavo nije dao mira pa sam na povratku dumao: “Kako će Matica ostvariti sve ovo što se od nje očekuje kad je opet dobila iz budžeta 240.000.00 eura, a to je samo infuzija za preživljavanje. Pomenuta CANU će dobiti 2.000.000.00 eura, Srpsko nacionalno vijeće u CG nekih 650.000.00 eura, a Medresa “Mehmed al Fatih” će dobiti 500.000.00 eura koliko je i prošle godine od države dobila. Zatim u petak, u “Živoj istini” kod Šukovića gostovao je predsjednik Đukanović. Bilo je maestoso. Suvereno je gospodario vremenom i tempom emisije, nastupao kao predsjednik svih građana, iznosio svoj konkretan stav o svim pitanjima ali ostavljajući uvijek sebi i svojima po bar dva izlaza za svaki slučaj, kako bi mogli i da ne učine ništa po bilo kom pitanju. Revija političkog razuma, uzdržanosti, vještine, iskustva i lukavstva. Teško da ćemo u skorijoj budućnosti imati sličnoga. Skidam kapu, pardon sombrero, gospodine Đukanoviću.

Institucije

Naravno, ovakav impresivan nastup u mnogome je posljedica unaprijed poznatih pitanja a i mangupskog dizanja na obrvu intervjuera kada navali sa potpitanjima koja se spontano nametnu. Nažalost, greška se ipak potkrala i to velika. Iniciran pitanjem Šukovića i predsjednik Đukanović se zapitao: Gdje su to intelektualci i zašto ne reaguju na neke stvari? Istakao je čak da se mnogo više očekuje i od crnogorskih institucija. Naizgled bezazleno i ispravno, jer ni intelektualci nijesu neke cvjećke. Ali samo naizgled. Zar poslije 25 godina političke vladavine naš predsjednik pita gdje su intelektualci? To znači da ih se nije baš nagledao u tom periodu jer je bio okružen ugodnim kordonom poslušnika i sinekuraca. Takođe, to je i eksplicitno priznanje da ih u njegovoj stranci i aparatu vlasti baš i nema mnogo. I zašto ti intelektuaci ne reaguju kad je vidljivo da kognitivne sposobnosti velikog broja DPS-ovskih i koalicionih vedeta ne odgovaraju potrebama trenutka?

Vjerovatno zato što bi intelektualci trebali to da urade iz čisto patriotskih pobuda i na mobu, jer su pare za angažmane stručnjaka ulupane u nezajažljive stražnjice mnogih vladajućih blefera. Iz DPS-a i koalicionih partnera. Pri tome se u ovoj zemlji ni ne zna tačno koje su to procrnogorske institucije. Nije valjda da biste me ubjeđivali da je to CANU? I da li su institucije sistema vlasti procrnogorske? Zašto one nisu srušile limenku, ruski Romanovski zabavni park u Dajbabama, krstionicu na Prevlaci kod Tivta? Ili bi možda intelektualci trebali i to obaviti radnim akcijama?

Da li su intelektualci poželjni i u oblasti odlučivanja u ekonomiji ili su nam dovoljni nadahnuti i intuitivni valorizatori kojima to dolazi kućom, vodom, plemenom ili strankom a ne obrazovanjem iskustvom i intelektom.
Eto toliko. Za Novu godinu i nastupajuće blage dane mora se očistiti kuća, i u te dane se mora ući i čistog srca ako želiš da ti donesu veselje i radost. Ovoga puta ja sam odlučio da očistim i glavu od nagomilanih političkih gluposti, te je kolumna ovako nabujala.

Želim Vam sve najbolje u Novoj 2019. godini! Hou hou hou!