Kolumne

Tramvaj zvani zločin

Dragan Bursać

Piše
Dragan Bursać

Kada biste nekoga pitali kada je to zaustavljen rat u Bosni i Herecegovini, rekao bi vam kao iz topa: krajem 1995. potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. I možda bi to bilo tačno, možda bi se istoričari i složili da nije nekih događaja koji demantuju istorijske spise.

Tog 9. januara 1996. u prvom zimskom mraku tramvaj br. 272 kretao se sasvim polako na liniji koja je spajala Baščaršiju sa ostatkom grada. Na stanici Muzeji ljudi u tramvaju osjetili su onu jaru, onu svjetlost i onaj zvuk koji su ih pratili sve vrijeme rata – zvuk, boju i okus smrti. Tromblon ispaljen sa Grbavice sa srpskih položaja nije mario ni za mir ni za Dejton, a pogotovo za ljude u tramvaju. Zapravo, očekivao je te ljude baš tu na vjetrometini, na toj stanici, gdje se i pogled i prostor šire, pa je svakom lijepo i ugodno, osim onome ko postaje lovina lešinara, ubica i pasa rata. Lovina četničkih snajpera, granata i ostalog asortimana smrti što je četiri godine pljuvao po gradu.

Samo, sada je krvnik imao komparativnu prednost što se zove mir, a što u ratu uvijek znači samo jedno – isporučivanje živih u svijet mrtvih brže, jače i više.

Uspomena na prvu vožnju

A tramvaj nije tramvaj bez ljudi, sudbina, osjećaja, stvarnosti, koja je, navodno, poslije novembra i Dejtona postala normalna u Sarajevu. Pa je tako, svježu “normalnost” disao Nihad Sladić. Nihad ima 15 godina, vraća se iz škole i prvi mrak u tramvaju čini mu se gotovo nestvaran. Sve je tako mirno, jasno, možda suviše mirno, ali mir je. “Mir je da bude mirno”, misli dječak. Tramvaj staje, a onda bljesak, pa muk, pa pištanje u ušima. Otac je Nihada instinktivno povukao iz tramvaja. Stajali su do vrata. To je osjećaj za preživljavanje:

“Ne pamtim prizor, ali se sjećam vriska i galame. U lijevom uhu mi je odzvanjalo i osjetio sam da mi lijeva strana glave krvari. Prvi put sam doživio paničnu reakciju oca, koji je oduvijek važio za smirenog i staloženog. Kasnije mi je bilo jasno da je to zbog količine krvi na mom rukavu i lijevoj strani glave. Istrčao je na cestu i pokušao zaustaviti vozilo u prolazu”, prisjeća se Sladić i objašnjava da “prolaznicima isprva nije bilo jasno šta se dogodilo, pa se nisu zaustavljali”, ali da ga je kasnije jedan sugrađanin prevezao do Hitne pomoći, reći će dječak za BIRN BiH.

Tako je Nihad sa 15 godina iskusio “čari mira” u režiji lokalnih četnika sa Grbavice. Dobio je trajni šok, tinitus (pištanje) u uhu, gelere po glavi, od sljepoočnice do uha. Dobio je uspomenu za cijeli život na tramvaj br. 272, tramvaj zvani zločin.

A tramvaj garažnog broja 272, koji je stao na stanici Muzeji u 17:28, bio je kavez za ranjavanje 19 Sarajlija. I sigurno bi bio tramvaj masakra da nije bilo vozačice Mehtibe Dževlan.

Zaglavljeni u metalu smrti

Mehtiba se sjeća i za BIRN BiH mnogo kasnije priča da je vidjela svjetlost i čula zvuk granate tačno iznad vozačeve glave, ali i drugi zvuk, zvuk snajpera. Sjeća se i panike mnoštva ljudi, da je to bila tek treća vožnja – prvi tramvaj bio je prazan, drugi pun zvanica, a treći je bio tramvaj građana i to je zlotvor čekao, na to se granatom pripremao. Mehtiba kaže da je, osim zvuka i toplote, jednako osjetila i ljudsku paniku, ali i nagon da uradi nešto, da spasi ljude koji su zaglavljeni u metalu smrti.

“Stres se proživio, ali sam nekako imala snagu da sklonim ostatak putnika koji su bili u tramvaju jer smo mogli svi izginuti. Imala sam snagu, pomakla sam tramvaj i došla do Doma zdravlja ‘Omer Maslić’. Žena je pogođena direktno u glavu, otrčala sam u Dom zdravlja, pozvala nekoga da dođe da je pogleda. Nismo znali je li žensko ili muško, toliko je to grozan prizor bio, dok nisu doktori došli i pregledali je”, kaže Dževlan za BIRN BIH.

A to vozačica Mehtiba Dževlan govori o Mirsadi Durić, žrtvi mira, rekli bi cinici, ali zapravo žrtvi četničkog orgijanja nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. To je žena koja je raznesena granatom, koja je prije toga izdržala sve strahote rata i opsade, žena pojedinac. Mirsada u tramvaju, sa svojim životom, sudbinom, porodicom, nadanjima i strahovima i sve to prekinuto i razneseno granatom u 17:28 na sarajevskoj stanici Muzeji u njenom gradu, u nekakvom miru, u danu koji je završavao, u noći koja je jela 9. januar, datum koji će permanentno slaviti oni koji su ubili Mirsadu.

Zločin bez kazne

No, nije Mirsada samo jedna osoba, stradala u granatiranju u tramvaju 272, tramvaju zvanom zločin. Ne – ona je simbol Grada, koji naivno, iskreno i sa osmijehom na licu prihvata normalnost koja se zove mir i koji otvorenih ruku i čista obraza upija taj mir. Ubijena Mirsada i 19 ranjenih ljudi biće vječno podsjećanje na zločince kojima ni riječ, ni potpis, a ni mir ne znače ništa.

Upamtite: za ovaj zločin nakon rata niko nikada nije odgovorao, a nevini ljudi, civili, putnici, Sarajlije, koji su htjeli da okuse mir, dobili su trajne životne traumne.

“Taj tramvaj niko nije dirao dok se rekonstrukcija ne odradi. Kad sam ušla u taj tramvaj, meni su se noge odsjekle. Sjela sam, ali nisam osjećala svoje noge. Možda onog momenta nisam ni bila svjesna šta se desilo dok nisam vidjela krv, staklo i komade mesa… Ja sam se onda izgubila. Nisam mogla hodati, bila sam na bolovanju. Dobila sam promjenu radnog mjesta”, reći će za BIRN BiH vozačica Mehtiba Dževlan.

I slabo ko danas i pomene ovaj zločin. Nekako se utopio u sivilo i relativizacije, razvodnio se našim nemarom i zaboravom.

A trebamo pamtiti. Zbog sebe, zbog naše djece, zbog iskrenih i čestitih lljudi, koji bezrezervno vjeruju i u mir i u tuđu dobrotu – ljudi koji su životom, duševnim i tjelesnim ranama platili svoju dobrotu.

Al Jazeera

3

avatar
1000
2
1
0
 
3
expert123RagnarPutalj
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
expert123
Gost
expert123

Ovaj zlocin su izvrsili oni koji ne postuju nikakva pravila i nikakve ljudske vrijednosti. I poslije drugog svjetskog rata u Jugoslaviji kada je rat u Evropi zvanicno zavrsen 9 maja 1945 godine, u Jugoslaviji je trajao jos 10 dana duze . I zbog toga je izginulo nekoliko hil;jada i partizana i saradnika okupatora na podrucju Jugoslavije.

Putalj
Gost
Putalj

Pravo je pitanje, zbog čega nema ovako realnih i čestitih Srba kod nas?

Ragnar
Gost
Ragnar

Ima ih, ima, vise nego sto mislis, pokazacee se to! Hvala Bursacu na ljudskosti i hrabrosti!

Send this to a friend