Udri žrtvu, pomozi dželatu: Apokalipsa SAD

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Sinoć je u Bijeloj kući održana ceremonija svečanog zatvaranja bajke o Americi kao lideru „slobodnog svijeta“. Amerika je urlikala na predsjednika zemlje na koju je Rusija izvršila agresiju, tokom koje je milion Ukrajinaca ubijeno i ranjeno. Urlikala je jer Zelenski nije dovoljno puta zahvalio na tome što je Amerika odlučila da Rusiji da dio Ukrajine, a drugi, onaj sa 500 milijardi dolara vrijednim rijetkim mineralima, uzme sebi.

Jedna od bezbrojnih čelnika/ca Evropske unije sinoć je saopštila da „slobodni svijet“ treba novog lidera. Ne slažem se. Prvo, gdje ima lidera, nema slobode. Drugo, „slobodni svijet“ o kojem ona govori ne postoji niti je postojao. Za „slobodni svijet“ ne znam, ali sjecikese, nasilnici, otimači, fašisti, homofobi ovoga svijeta, internacionala onih čijim venama umjesto krvi teče mržnja – imaju novog lidera. Ime mu je Donald Tramp i oči svih njih uperene su u njega, kao u svjetionik koji baca crno svjetlo.

Izvršili ste agresiju na nezavisnu zemlju, počinili stravične ratne zločine, a sada vam treba da otimačinu legalizujete – Trump Will Fix It, Trump će to srediti. Treba vam etničko čišćenje dva miliona ljudi, da biste ukrali njihovu zemlju i na njoj, između ostalog, gradili hotele – Trump će to srediti. Potrebno vam je da pripojite dio države u kojoj ste počinili nezamislive zločine, uključujući genocid u Srebrenici – Tramp će to srediti. Valjalo bi vam da miroljubivoj Danskoj otmete dio teritorije – Trump će to srediti.

Trump je još u prvom mandatu, u inauguralnom govoru najavio uništavanje američke „mi smo nositelji najveće demokratske vrline i lideri slobodnog svijeta“ ideologije. Nikakva šteta: ta je ideološka pješadija bila prethodnica svih američkih imperijalnih akcija decenijama unazad.

Trump, međutim, ne odustaje od imperijalne politike – on tek mijenja narativ koji je opravdava.

Njegov narativ ima ime – jasno, to je „Amerika na prvom mjestu“.

Ta fraza, dakako, ne znači ništa – jer američkoj je politici Amerika i do sada bila na prvom mjestu: a na kojem bi inače i bila? Ali znači da će Trumpova Amerika biti imperija sa njegovim licem: bahati, bijesni nasilnik koji prijeti, vrijeđa i, onima koji odbiju poslušnost, kida glave.

I to je dobro, jer u politiku vraća istinu. Ljudi, ionako, imaju običaj da, čim im se makne čizma sa glave, dok još leže u blatu a cijev puške im je uperena u potiljak, počnu da bulazne o osvojenoj slobodi i pravdi. Više čizme, više istine.

Amerika, jedna od najvećih imperija koje je svijet vidio – i svakako najmoćnija vojna sila – je u Trumpovoj verziji povijesti bila dobroćudni, naivni džin, neka vrsta Majke Tereze sa nuklearnim arsenalom.

Evo kako Trump opisuje imperiju:

„Tokom mnogo decenija, mi smo obogatili strane industrije na račun američke industrije; subvencionisali vojske drugih zemalja, dok smo dozvoljavali veoma tužno smanjenje naše vojske. Mi smo branili granice drugih nacija dok smo odbijali da branimo svoje granice.  Potrošili smo milijarde dolara u inostranstvu, dok je američka infrastruktura propadala. Druge zemlje smo obogatili, dok su bogatstvo, snaga i samopouzdanje naše zemlje nestajali. Fabrike su zatvarane, jedna po jedna, i napuštale naše obale, bez pomisli o milionima američkih radnika koji su ostali bez posla. Bogatstvo naše srednje klase je oteto, a zatim preraspoređeno širom svijeta“.

Što bi rekli u Crnoj Gori: dobra je Amerika, nego je, greota, najgora za sebe.

Sirota, naivna imperija, koja je dopustila da postane izgubljena štajerska krava – da je muze ko stigne. Sirota, dobroćudna imperija koja je postala gubitnik globalizacije – procesa koji je, inače, sproveden po njenim pravilima i za njen interes.

Ono što korporativni vojnici u Trumpovom timu zovu „alternativnim činjenicama“ u njegovom je inauguralnom govoru sabrano u alternativnu povijest XX i XXI vijeka. To „alternativno“, dakako, znači samo jedno: alternativno istini.

Niti je, dakle, Amerika žrtva globalizacije (nego su drugi njene žrtve), niti je žrtva svojih političkih elita (nego su drugi njihove žrtve), niti je Amerika finansirala i branila druge (osim za interes svoje apsolutne dominacije), niti je Amerika potrošila milijarde dolara u inostranstvu (sve što je „potrošila“ investirala je i višestruko joj se vratilo), niti je žrtva trgovinskih sporazuma koje je potpisala, a Trump ih namjerava raskinuti (nego su svi do jednoga napravljeni u njenu korist a drugi prisiljeni na njih, kao što će ih Trump sada, naročito Evropu, koristeći Putina kao batinu, pokušati prisiliti na po njih još pogubnije a za Ameriku još povoljnije), nego je usisavala pare iz čitavog svijeta, od čega decenijama žive bijesni bijeli, mi-smo-branitelji-hrišćanskih-vrijednosti Trumpovi glasači.

Yanis Varoufakis je Ameriku opisao kao „Globalnog Minotaura“, a stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD uporedio sa žrtvama koje su Minotauru bili prisiljeni podnositi stari Grci.

Tvrdio je kako Globalni Minotaur djeluje „poput divovskog usisivača koji uvlači višak tuđe robe i kapitala. I premda je takav ‘aranžman’ utjelovio najveću zamislivu neravnotežu u planetarnim razmjerama (…) ipak je doveo do nečega što je nalikovalo na globalnu ravnotežu (…) Vodeće svjetske privrede koje stvaraju višak (na primjer Njemačka, Japan i kasnije Kina) i dalje su masovno proizvodile robu koju je Amerika upijala. Gotovo sedamdeset posto zarade koju su te zemlje ubirale u globalnim razmjerama potom se vraćalo u Sjedinjene Države u obliku dotoka kapitala na Wall Streetu… Kada su SAD izgubile ulogu države s viškom na platnom bilansu, sudbina Globalnog plana bila je zapečaćena. Kao što smo vidjeli, SAD su preokrenule novi dvostruki deficit u svoju prednost. Umjesto napuštanja uloge hegemona i pokušaja smanjenja deficita, učinile su baš suprotno: ojačale su hegemoniju rastom deficita! A kako se deficit mora finansirati, ključ za drugu poslijeratnu fazu bio je u tome da ostatak svijeta generiše cunami kapitala usmjeren prema Njujorku“.

Sad je Minotaur ljut, jer hoće još…. i još. Sada je Minotaur objavio kako više ne može izdržati vlastitu dobrotu, te kako će od sad Minotauru Minotaur biti na prvom mjestu.

Kada Minotaurov je ideolog prvoga Trumpova mandata, Steve Bannon, rekao kako bi mediji trebali „začepiti“ – jer, doista, ko su oni da sumnjaju i postavljaju nezgodna pitanja, ko su oni da problematizuju imperatorove zahtjeve, kada je jasno da su oni tu da opslužuju Minotaura – on je zapravo saopštio kako bi svijet trebao začepiti.

Jer svijet je tu samo da aplaudira i na koljenima prinosi ono što se od njega traži. Inače će osjetiti bijes Minotaura.

Time stižemo do pitanja: a šta će učiniti Evropa? Hoće li se suprotstaviti i dati nam mogućnost da budemo ponosni što smo Evropljani, sa svim negativnim, užasnim, ali i veličanstvenim stvarima koje „biti Evropljanin“ podrazumijeva?

Jer Evropa je civilizacija. Za razliku od Amerike, koja je tek imperija, i to imperija koja je, kako je primijetio Wilde, jedinstvena po tome što je u fazu dekadencije ušla prije nego je postala civilizacija. To znači da se veličina Evrope ne mjeri količinom novca i oružja, nego mišljenja, ideja i ideala, koji su bili veličanstveni čak i onda kada su ih sami Evropljani napuštali.

A može, vala, i ovako:

 (Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)