Vjeronautika

Piše,

Boban Batrićević

Enciklopedijske reference o nautici kažu da je u pitanju skup teorijskih i praktičnih znanja neophodnih brodskim i podmorničkim posadama da na najbezbjedniji i najbrži način stignu do željenog odredišta. Ukoliko na riječ nautika (u skladu s aktuelnim trendovima u Crnoj Gori koje od izbijanja klerikalne „litija revolucije“ diktira Crkva Srbije) pridodamo riječ vjera, dobićemo kovanicu koja suštinski objašnjava i otkriva namjere mitropolita Joanikija Mićovića u vezi s njegovom najavom uvođenja vjeronauke u crnogorsko školstvo.

Svjestan poluga moći koje Crkva Srbije pośeduje unutar Vlade Crne Gore, Mićović želi sistematsko i organsko proširivanje svog uticaja na društvena kretanja ne bi li oštećenjem još freških i neispranih mozgova doveo svoju instituciju do željenoga cilja.

A cilj je više puta javno izrečen – vraćanje Crne Gore na kako crkvenjaci i zastupnici ideologije „srpskog sveta“ vele: njegoševski put, put tradicije i pravih vrijednosti, što u prevodu s njihova novogovora znači potpunu asimilaciju Crnogoraca i izdizanje Crkve Srbije na pijedestal crnogorskoga kulturno-identitetskog obrazovanja. U političko-društvenome smislu, odredište klerikalizovanih mornara Crne Gore bila bi pansrpska Atlantida izmaštana u memorandumima SANU.

Podrška prosrpskih partija iz vlasti Mićovićevoj najavi te koincidencija (?) da se baš ovih dana niskoklanjajući i dubokovjerujući premijer našao na hodočašću na Svetoj Gori među srpskim sveštenstvom, govore nam da su u pitanju planovi s realnim šansama za sprovedbu. Iako su mnogi oponenti sadašnje Vlade u Zdravku Krivokapiću viđeli neuspjeli abortus lošega braka između bivše vlasti i srpske crkve, Zdravko zapravo predstavlja tipski primjerak velikosrpskih atavizama u crnogorskome biću koji se ciklično bude u svakoj generaciji.

Kao takav, premijer odlično zna kojim putem treba ići. Svjestan da ga nakon povratka s hodočašća čekaju teška iskušenja oko rekonstrukcije Vlade, Krivokapić se kao mnogi izdanci njegove vrste okušao u simboličkoj disciplini farsičnog ponavljanja istorije.

Amfilohije je, ako se śećate, sebe upoređivao sa Svetim Petrom Cetinjskim pa je kleo dok vam jad ne pane na džigerice. Zdravko je, vidimo, krenuo putevima kralja Aleksandra Ujedinitelja. Za njega se priča da je uoči proboja Solunskoga fronta u Prvome svjetskom ratu otišao na Svetu Goru đe su mu monasi poklonili Miroslavljevo jevanđelje kako bi s prvom ćiriličnom knjigom krenuo u oslobođenje srpskih zemalja. Kako se pobjednička ruta srpske vojske odrazila na Crnu Goru pamti se i danas.

Zdravku pak sada nijesu darivali tako značajan poklon. Dobio je neku ikonu sličnu onoj što mu je poklonio Bato Carević nakon pobjede na izborima prošle godine, s nešto više zlata i ukrasa. Namjere su iste – pretvoriti Crnu Goru u srpsku primorsku provicniju, intelektualno obezglavljenu s kojom se žandarski upravlja iz Beograda.

Epilog događaja koji će prethoditi tome scenariju nije teško predviđeti. Zdravko sa Svete Gore dolazi na posao, okuplja predstavnike vladajuće većine, potom apostolske „eksperte“ šalje na klupu i u igru uvodi asove velikosrpske superlige koji će u drugome poluvremenu okupacije otpočete 30. avgusta prošle godine osigurati pozitivan konačni ishod.

Nakon što preuzmu ministarstva siledžijstva, vatreno i dimno krštena prilikom intronizacije Joanikija Mićovića te organizuju popis kojim će sprovesti administrativni genocid i demografski etnoinžinjering, Zdravko će natopljen svetogorskim eliksirima doživjeti katarzu zbog svršena posla. Tada će Crna Gora postati srpski brod čije bi formalno porinuće u vučićevski okean moglo biti ozvaničeno tako što bi premijer Krivokapić po blagoslovu Crkve Srbije o njegovu provu slomio svoju famoznu bocu, onako za talih, za mirne vode i dobre vjetrove.