Zanimljiva priča iz jednog budvanskog lokala

Piše

Slavko Mandić

Zanimljiva priča. Policija Srbije zaustavila vozilo Skupštine CG u kojemu su bile poslanice URE Suada Zoronjić i Božena Jelušić. Uslijedio je pretres i poslije po URE, dame iz naše visoke politike nastavile su put ka Potočarima, đe su bile pozvane da prisustvu komemoraciji nad zvjerski ubijenim Bošnjacima.

–Žrtve stava, nema što drugo, naglas je prokomentarisao srednjovječni gospodin na terasi jednog budvanskog kafića. Ko je god Crnogorac taj nije dobro doša u „bratsku“ Srbiju. Naredio onaj Vučićev da se maltretiraju Crnogorci na graničnim prijelazima, kad ne može već direktno da im zabrani ulaz u zemlju. A kakav je on i njegovi vlasnici, ne bih se ni tome čudio. Da dođe lično na sve granične prijelaze, da ga, po naređenju vlasnik Srbije i svih Srba na zemaljskim kuglama perpertumobilom isprebacuju đe god treba i da zaurla ta gromada glasno i stasito, kakav je cio: „Nema za vas više ulaska u nas. I tačka. Pa kad se opametite i postanete Srbi, razgovaraćemo“.

–Što to zboriš čoče, reče nešto stariji gospodini, rijedak primjerak, jer je u Budvi sve manje gospode od kad su zavladali Ceca by Grand Production – SoundCloudda i hitovi poput babaroge, dnevnih molitvi, Bato bre, Bela ciganka, Cvetak zanovetak, da ne zaboravim Božić Batu, pa onog što jedva zbori, za koga kažu da koristi neka stimulativna sredstva.

Ništa te ne čujem!

– A i kako bi mogao, prozbori glasnije prvi. Ne možeš me ni čuti od novostilskih budvanskih muzičko-turističkih truba dostignuća. Angažovao ih Carević da pomogne vlastiti turizam. Svoj, ada čiji drugo. Istina, to je državno imanje na koje se on zasluženo proširio, ali Bata uredno plaća porez državi. Malo li je, objasni drugi prvome kako petsto hiljada kvadrata, i pride još nešto od obale, koristi budvanski šerif. Nije njegovo, ali kao da jeste. Čak mu je i bolje ovako.

– Pušti boga ti tu političku priču. Uzeo čovjek kad drugi niko nije htio. Domaćin! Nego što!
No ti mi reči za ovu našu Budvanku. A i za onu drugu, Suadu valjda. Pa zar one ne pripadaju svetosavlju? Ne razumijem se, pa te zato pitam. Znam da je naša govorila da nije njihova, a opet je s njima po vas dan. Ništa mi tu nije jasno.

– Viđi prijatelju, namjesti se prvi da drugome dobro objasni što se teško objasniti može.
Bože jeste naša, ako se uzme u obzir teritorijalni integritet i suverenitet. Ali i njihova, kad im zatreba, jer se valja dug vrćati. Zbog toga je ona i njena pretresena saputnica, ako je to uopšte tačno, svoj glas dala da se nama uzmu crkve i manastiri i daju velikodušno državi Srbiji. To je od njih tražila njihova partija i njihov kudravi velikodostojnik. Pa što jedna ruka gore ili dolje znači? Ništa vala do izglasavanje odluke od koje se stidi i staro i mlado. Neki čak zbore da se radi o veleizdaji koja će kad tad doći na dnevni red našeg pravosuđa. Kad jednom ponovo bude oslobođeno od oslobodilaca.

–Ma što zboriš jadan? Ako je tako, zašto ih pretresoše, (ako ih pretresoše), kad su njihove?

– Ne znam da li su ih pretresli, zamišljeno reče prvi. Možda jesu, a možda i nijesu? Đavo će ga znati. Možda im je dosadilo da slušaju Draginju pa vele ajde malo i mi da budemo Draginja. Da se digne kuka i motika. Da se zatalasa srbijanska medijska scena i kod njih a i i kod nas, jer kod nas naše baš nešto i nema. Ali niko ništa. Izgleda njih dvije ne valjaju ni po Draginje!

–Ne razumijem vala, pa me ubi. Božena je njihova, ne možeš me u drugo ubijedit. Śjećaš li se da je stojički odgledala onaj sramotni film nekakvog Malagurskog koji laže sve o nama.

– Śećam, śećam. Gledala, nego kako i jedila se zbog prvoga reda što je odma nijesu pośeli. Da savlada gradivo. Da vidi o čemu se radi. Mudra je ona. Reče jedno, pa učini drugo. Po onoj latinskoj: Sa svima lijepo ali ni skim iskreno, kako me jednom posavjetova jedan mudri katolički sveštenik u Kotoru.

– E sad mi baš ništa nije jasno. Pa što su je pretresali, ako su je pretresali. Razumijem ako je šćela da bude Draginja. Ali ako nije?

–E vidiš prijatelju. U tom zecu leži grm. Ona je mimo volje, kao i njena koleginica, digla ruku za Rezoluciju o Srebrenici. Znači, red vrućeg, pa red hladnog. Daću crnogorske svetinje braći Srbima, pa ću im zakačit Rezoluciju. Eto to je razlog što su ih pretresi, (ako su ih pretresli). Biće ipak da je sindrom Draginja u pitanju.

– Pa tako mi objasni prijatelju. Sad mi je jasno da mi ništa nije jasno. Malo tamo, malo ovamo. Da se Vlasi ne dosjete. Kao i neki iz prethodne vlasti.

Śećaš li se možda ombudsmana.

– Śećam dobro, ali nemam kad više. Neka ga se śećaju njegovi dojučerašnji. Odoh, reče prvi, nataknu šešir umjesto očekivane šajkače, novog budvanskog brenda koji podržava ideologija budvanske svetosavke i nastavi da se kreće u pravcu srbijanskog moravca na Trgu od magnolije. Uz krike oslobodalica i neartikulisano podvriskivanje zapaljene mase turbo-folk turista.