Zašto se satanizuje Adnan Čirgić?

Piše,

Boban Batrićević

Vrlo agresivna i agilna četnička, velikosrpska propaganda u Drugome svjetskom ratu na prostoru Crne Gore kompletno svoje poduzeće posvetila je difamaciji i uništenju partizanskoga pokreta. Kao i svaka propaganda te vrste i ova je obilovala ksenofobijom, homofobijom, rasizmom i ogormnom produkcijom mržnje. Četnici su za partizane tvrdili da su antisrpski pokret koji predvode „Turci, Cigani, Hrvati i Jevreji“ te ostala „bjelosvjetska ološ“.

Posebna meta za dehumanizaciju koja je najveći dio rata satanizovana i koja je u četničkoj vizuri važila za personifikaciju zločinačkih partizana, bio je Moša Pijade. Njemu su pripisivana razna nedjela, njegovo postojanje potpuno je delegitimisano, a njegova misija predstavljena je kao pohod na srpstvo, pravoslavlje i tradiciju. Zato je Pijade razapinjan u svakom četničkom glasilu, letku, brošuri ili radio emisiji.

Više od pola vijeka kasnije, potenčena četnička i velikosrpska propaganda po istima metodima obračunava se s današnjim svojim neistomišljenicima i kritičarima, zagovornicima građanskog a ne narodskog uređenja Crne Gore. Gotovo deceniju i po, jedna od glavnih meta velikosrpske propagande u Crnoj Gori i ostatku „srpskog sveta“ upravo je još jedan nepravoslavac, standardolog crnogorska jezika i dekan Fakulteta za crnogorski jezik i kniževnost, filolog Adnan Čirgić.

Još od perioda ulaska u proces standardizacije crnogorskoga jezika, velikosrpska i nacionalistička javnost pozicionirala je Čirgića kao „stranca“ (kolokvijalno su njegovi protivnici tvrdili da je „Turčin“ ili „Bošnjak“) koji razara jedinstvo srpskoga jezika i koji ga „poseljačuje“. Potom, kako se četništvo polako digitalizovalo, ono što su iznosili zagovornici „čistote jezika“, preselilo se na elektronske lomače, od kada je Čirgić postao omiljeni materijal za nalaganje.

Velikosrpska „intelektualna elita“ koja još sprovodi ideologiju krvi i tla, pokušala je i u domaćim i u međunarodnim krugovima deligitimisati Čirgića kao neupućenu osobu i nekvalifikovanog stručnjaka, jer zaboga, bilo im je čudno kako razbijanje srpskog i izmišljanje crnogorskog jezika može činiti neko kome je doktorska disertacija bila „Govor podgoričkih muslimana“.

Mržnju na Čirgića posebno je pripomogao počivši mitropolit SPC u Crnoj Gori, svojim neupućenim, ali malicioznim komentarom kojim je crnogorski jezički standard nazvao „čirgilicom“. Subina istorije je htjela da upravo zahvaljujući Čirgićevom standardu sljedbenici počivšeg mitropolita mogu napisati njegov dražesan nadimak „Đedo“, koji bi da nema crnogorskoga jezika morali pisati „Djedo“ kako nalaže srpski standard ijekaviziranog Dede.

Samo oni koji poznaju Adnana Čirgića mogu znati s kakvom se mržnjom suočava svakodnevno, od prozivki na ulici, do toga da je nakon oslobođenja Crne Gore 30. avgusta 2020. doživio više neprijatnosti zbog svojih stavova (a bogomi i zbog toga što nije pravoslavac), od čega se svojom skarednošću izdvaja preporuka jednog NN lica Čirgiću, da ne bi više trebao ulaziti u jednu državnu instituciju u Podgorici.

No, da je Čirgić jedan od onih koji trče za medijskom slavom i da nije ono što jeste, izigravao bi žrtvu kao pojedini te dozivao u mobu razne ombudsmane i nevladine organizacije da ga štite.

Na manipulacije s prividom naučnosti koje se plasiraju na račun Adnana Čirgića, ne može se odgovoriti kolumnom. One se toliko fabrikuju da se na njih ne treba ni osvrtati. Treba samo pokazati Čirgićeve međunarodne rezultate koje je postigao, a koje njegovi mrzitelji mogu samo da sanjaju.

Čirgić je autor 18 knjiga iz oblasti jezičke i kulturne montenegristike, koautor prvih srednjoškolskih udžbenika crnogorskoga jezika, urednik preko 200 izdanja iz domena filologije i kultorologije, osnivač i urednik časopisa Lingua Montenegrina koji je uvršten u najznačajniju svjetsku bazu naučnih časopisa Web of Science. Njegovu Dijalektologiju crnogorskoga jezika objavila je na engleskom jeziku prestižna izdavačka kuća Lexington Books, a jedini je crnogorski autor koji je pisao jedinice za kapitalnu Enciklopediju slovenskih jezika i dr.

Zato se nameće suštinsko pitanje iz naslova ovoga teksta – zašto se satanizuje Adnan Čirgić? Zato što cijeli jedan pokret koji je u međuratnome periodu pokrenuo raskid s imperijalnim odnosom iz komšiluka prema Crnogorcima treba ocrniti, a čiji su nastavljači nakon Drugoga svjetskoga rata utemeljili savremenu montenegristiku i time utrli put crnogorskoj nacionalnoj emancipaciji.

Udar na Čirgića i pokušaj njegova unižavanja nije motivisan samo odnosom prema njemu lično, jer da nije Čirgić bio bi neko drugi, već je to pokušaj obračuna velikosrpskih krugova s montenegristikom, najmlađom ali zasebnom granom slavistike, koja posljednjih godina zahvaljujući između ostalih i Čirgiću postiže velike rezultate.

Uz to, to je jasno signaliziranje svakome pojedincu koji se odluči kritikovati velikosrpsku ideologiju i povampireno četništvo. U atmosferi straha koja se proizvodi u medijima i na društvenim mrežama propraćenu ponekom policijskom prijavom, svjedočimo praksi sofisticiranih totalitarizujućih režima koji šireći manipulacije i strah, završavaju svoj posao. Kroz ovaj špalir prošli su mnogi, a proći će još mnogi.

Ali neka znaju proizvođači i promoteri mržnje, mi ne ostavljamo svoje da se sami kroz to nose.